Danas je izborna šutnja. Sutra su predsjednički izbori, na kojima biramo osobu koja će voditi i predstavljati Hrvatsku idućih pet godina. Nikad dosad, ni na kojim izborima, ankete nisu davale tako velike šanse toliko velikom broju kandidata kao izbornim favoritima. Možda će biti napetije nego ikad. A sve predizborne debate pokazale su da ćemo sutra izabrati smjer u kojem će Hrvatska ići sve do 2025. godine, jer i ovi su izbori u Hrvatskoj, kao i svi, izbori za ideologiju.

No, da je život nešto drugo, i da često priča najljepše priče pokazuje odluka Upravnog suda kojom se istospolnom bračnom paru Ivi Šegoti i Mladenu Kožiću dopušta pravo da budu udomitelji djece. Iako im je resorno Ministarstvo demografije prošle godine odbilo zahtjev za obavljanje udomiteljstva, ono nakon ove odluke suda u roku od 60 dana treba donijeti novu odluku, ovaj put utemeljenu na domaćem i međunarodnom zakonodavstvu. Prvi put istospolne zajednice, koje po našem zakonu imaju jednaku težinu kao i bračne zajednice muškarca i žene, imaju pravo proširivati obitelj udomljavanjem djece. Udomljavanje je, jasno, uvijek na neki način privremena mjera prema djeci kojoj je u obitelji sigurno bolje, toplije i ljepše nego u bilo kojem domu za smještaj. I stoga je ova odluka Upravnog suda velika kao kuća – prvi put je osviješteno da je svaka obitelj, pa i istospolna, za dijete zdravija od boravka u institucijama, zaboravljenima od vlastitih roditelja, a u statistikama zapisanih kao broj.

Ova odluka pokazuje da, bez obzira tko bio na vlasti u Banskim dvorima ili na Pantovčaku, za Hrvatsku ima nade. Politika je tu da stvara okvir, ali odluke su na živim ljudima, ovoga puta u Upravnom sudu, koji su potpisali odluku što u praksi dokazuje da sve ono što razne ideologije na raznim izborima koriste kao svoje pokliče i prazne fraze pada u vodu – život je nešto drugo. Ova odluka dokazuje i da »svatko ljubi koga voli«, a i da život uvijek mora biti »u ime obitelji«. Ono što je u političkoj areni alat za međusobnu borbu, u stvarnosti je jedno te isto. Svako dijete treba obitelj, kako kaže UNICEF-ova reklama, a ljubav ne poznaje granice, kako znamo.

I to je doista najbolja božićna poruka na ovim božićnim izborima. Ona je potvrda teze koliko se bespotrebne energije troši u političika prepucavanja, u ideološka pitanja. Nije isključeno da u drugom izbornom krugu upravo ova lijepa priča o istospolnoj udomiteljskoj obitelji opet postane politička tema, jer ako u drugi krug uđu svjetonazorski i ideološki suprotstavljeni kandidati, ta bi tema opet mogla dominirati, zagađujući život dvoje ljudi koji se vole i koji jednostavno žele proširiti svoju obitelj, pomažući nekom djetetu da živi bolje, veselije i toplije.

A da bi do toga došli, bila su potrebna desetljeća borbe. No ipak, bez obzira koja opcija u Hrvatskoj bila na vlasti, ova je odluka dokaz da se društvo, praktički, samo po sebi razvija u progresivnom, modernom, zapadnoeuropskom smjeru. Da nikakva politika ne može spriječiti ili usporiti razvoj društva, osim ako nije tiranska i diktatorska. Dobra praksa najrazvijenih zemalja na mala vrata, kapilarno ulazi među ljude i u društvo. Ono što je prije nekoliko desetljeća možda bilo nezamislivo, danas postaje normalna praksa. Sve više jača svijest o tome da je različito lijepo, i da svatko ima pravo na ljubav i dom kakav želi. Nema te politike ili tog suda koji na duge staze može zaustaviti život i napredak ljudske zajednice. I to je najbolja vijest na ovim izborima – dečki i cure, »potucite« se sutra koliko god možete, dajte krv, znoj i suze, ali s vama ili bez vas jedno dijete uskoro će postati sretnije.

Ovaj par, dakako, nije jedini istospolni par kojem je resorno Ministarstvo dosad odbijalo mogućnost da postane udomiteljski. No, sada postoji sudska praksa na temelju koje će to postati realnost i za druge. Stoga je ova odluka mali korak za Šegotu i Kožića, ali velik za Hrvatsku.