Čini se da bi u ovom trenutku svima u Hrvatskoj najviše odgovaralo kad bi Vlada zabranila štrajk. Koliko god to bila nedemokratska metoda, sada se već čini da bi svima pao kamen sa srca da se to dogodi. Čak možda i sindikatima.

Svi su sada već polako svjesni da situacija postaje neizdrživa. Nije pritom bitan ni politički rejting Andreja Plenkovića, ni Blaženke Divjak, ni HDZ-a, ni HNS-a. Ovdje je sada riječ o milijunima ljudi kojima je život praktički stao dok traje štrajk. Što će se dogoditi sa skijaškim aranžmanima koje su ljudi uplatili, a umjesto na skijanju đaci i njihovi roditelji morat će sjediti kući, na nadoknadama nastave. Isto je i s vikendima, gotovo da nema maturanta koji ne ide na dodatne pripreme za upise na fakultete, i to baš subotom. To su aranžmani koji se također kupuju i uplaćuju na godišnjoj bazi, i ne koštaju malo. Što je sa rokovima u kojima će se ti maturanti kasnije upisivati fakultete, ako će nastava, odnosno državna matura na kraju trajati do sredine, ili čak druge polovice srpnja? Zasad se za nadoknade nagomilalo već 15 dana. Kad se zbroje vikendi, to je gotovo mjesec dana života koji je, na neki način, izgubljen tijekom ovog štrajka.

Ne sporeći niti riječju sindikatima pravo da se bore za dostojanstvo svojih članova, činjenica je da se događa zamor materijala. Premijer, koji zasad i dalje igra na iscrpljivanje, doveo je do toga da polako jenjava prvotni entuzijazam prosvjetara – trenutno šestotinjak škola kompletno štrajka, a čak 470 radi ili djelomično radi. Dakle, dio škola će morati nadoknađivati nastavu, a dio ipak ne. To će pridonijeti dodatnom kompletnom kaosu za roditelje. Što ako jedno dijete u osnovnoj školi treba na nadoknade, a ono u srednjoj ne treba – hoće li na skijanje otići pola obitelji, ili cijela.

I što je uostalom s roditeljima, posebno samohranim, koji praktički od početka školske godine nemaju kud s djecom, kad produženi boravak u školi u štrajku ne radi? Ima li itko podatak o tome koliko je bolovanja otvoreno u međuvremenu kako bi roditelji bili s djecom osnovnoškolcima, ili možda koliko je malih privatnih obrta zbog svega toga već propalo u ovih par mjeseci?

Prosvjetari imaju svako pravo na štrajk i prosvjede. A rješenje je trebala dati Vlada. No, na njenom je čelu osoba koja sporo donosi odluke ili čeka da se stvari riješe same od sebe, a to se ne događa. U ovom trenutku Andrej Plenković više ništa ne kontrolira. Prosvjede i štrajk najavljuju mu i liječnici, i već idućeg tjedna socijalni radnici. U stranci ne drži uzde nad desnicom koja po skrivećki radi za Miroslava Škoru. A ako HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović izgubi predsjedničke izbore, za to mu više neće moći biti krivi crni labudi, nego je jasno da će razlog za to biti ovaj štrajk – odnosno, njegova nesposobnost da ga riješi i efikasno završi. U međuvremenu na cijeloj situaciji počeli su politički »parazitirati« mnogi – štrajkaše podupire Mislav Kolakušić, Miroslav Škoro, čak i rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras, kao i cijela lijeva oporba koja priprema i prijedlog za opoziv ministrice Vlade i samog premijera Plenkovića. A pitanje je što o svemu misli i sama kandidatkinja HDZ-a, Grabar-Kitarović. Ona se već danima ne očituje o štrajku. Ako Plenković ima njenu podršku, gdje je ta podrška?

No, ovdje definitivno više nije riječ o Plenkoviću i njegovu rejtingu. Riječ je o jednoj izgubljenoj školskoj godini i gubitku kojega će u svom znanju osjetiti sva školska djeca u ovoj zemlji. Uostalom, sigurno i sami učitelji i nastavnici već priželjkuju da se štrajk završi, da se vrate u normalan ritam, svom poslu koji vole raditi.

Ničim izazvan, Plenković si je proizveo problem zbog kojega može izgubiti predsjedničke izbore, potom možda i parlamentarne, kao i vlastitu poziciju u svojoj stranci. U proračunu ima novaca za koeficijente, samo ih treba pošteno nazvati tim imenom, i završiti štrajk. Ili ga zabraniti – opet sa svim političkim posljedicama koje to nosi. Štrajk mora stati.