Reuters
Ako bi jako pojednostavili, ministar Jovanović dobio je već dva žuta kartona od svog šefa. Je li politika močvara kao i nogomet, pa će treći biti – crveni? Tek će se vidjeti. Zasad sigurno ostaje u igri
Ok, Rajku Ostojiću zdravlje, Branku Grčiću regionalni razvoj, Arsenu Bauku uprava…, a što ćemo Željku Jovanoviću? Najbolje – ministarstvo istine! Tako je, navodno, u uskom krugu suradnika govorio Zoran Milanović uoči parlamentarnih izbora prošle godine, parafrazirajući znamenitu Orwellovu 1984. u svom tipičnom retoričkom stilu s kojim se nacija sada polako tek upoznaje. A stara uzrečica kaže, pazi što si poželiš, moglo bi ti se ostvariti…
Naravno, riječ je o tome da premijer Zoran Milanović ima problema sa svojim riječkim ministrom znanosti, obrazovanja i sporta Jovanovićem, koji voli govoriti puno i glasno, kojemu su mediji pribrojali već neke gafove, a svojim javnim istupima o kolegama iz vlastite stranke »ministar istine« se već nekoliko puta sam doveo na led kod šefa. Uz to Jovanović ima i, za ministarske prilike, rijedak talent da voli spominjati svoju ostavku kad ga to nitko ne pita, i skoro uvijek kad nije po njegovu, što mu se međutim prije ili kasnije upiše kao minus, čak i kad je izrečeno u najboljoj pravedničkoj namjeri kao sad kad brani raščišćavanje akademske močvare. Jer, i ona postoji.
Dvije su činjenice pritom istina. Prvo, Željko Jovanović ne zna šutjeti. U maniri one latinske »Rekoh, i spasih svoju dušu« u medije izlazi sa svojim stavovima i kad to nema nikakve veze s njim. Među prvima je komentirao i slučaj Holy, i nedavno slučaj Antešić, a svojevremeno je i Sabor nazvao kokošinjcem, što mu se teško oprašta. Kolege iz vlastite stranke s kojima se ne slaže i s kojima je u sukobu (ili su oni s njim, svejedno) već je u medijima nazivao ulizicama, licemjerima, taštima, umreženima. Ne libi se komentirati niti jednu pojavu, i prava je blagodat za novinarske mikrofone i diktafone. Neke stvari su, misle u Banskim dvorima, nekontrolirano iscurile iz njegova ureda, i mediji su još na proljeće pisali da je Jovanović »na ledu».
Najavama ostavke pri smanjenju učiteljskih plaća, a i sad kad mu je premijer povukao Zakon o visokom obrazovanju nezadovoljan radom njegovog pomoćnika Saše Zelenike, Jovanović si je naravno i sam uvelike odmogao. Kad spomeneš riječ ostavka, budi siguran da će je netko i tražiti, kaže staro PR pravilo.
Druga je, međutim, činjenica da premijer Zoran Milanović ipak pomalo jest »Bog iz mašine« i kao takav sve više od suradnika traži bespogovornu lojalnost. Ako je on rekao da se neka osoba ne smjenjuje, primjerice šefica »Ruđera«, onda se očekivalo da se po nalogu i postupi. Ako je on rekao da profesore ne treba slati u mirovinu sa 65 godina, onda se očekuje da se tako i postupi. Ako je rekao da neće medijske istupe bez kontrole, onda se šeficu Vladine PR službe ne smije zaobilaziti. Ministar obrazovanja misli, vjerojatno, da njegovi argumenti nadjačavaju autoritet premijera, ako su utemeljeni.
I tu je nastao sukob.
Zapravo, treća je istina da su se Milanović i Jovanović od prvog dana zdušno međusobno podržavali. Generacijski su bliski, ni jedan ni drugi se ne boje promjena, novih ljudi, reforma, ne boje se rezati gdje treba rezati, po mentalnom sklopu su slični. Zato su prijatelji. Ali jedan je šef, a drugi je podređeni. Šef Vlade mora biti sklon određenim kompromisima, mora čuvati stabilnost u Vladi, i vlastitu stranku. Ministar mora čuvati zaposlene u svom resoru. Ali i šefa.
Ako bi jako pojednostavili, ministar Jovanović dobio je već dva žuta kartona od svog šefa. Je li politika močvara kao i nogomet, pa će treći biti – crveni? Tek će se vidjeti. Zasad sigurno ostaje u igri.
