Nije trliš jedini komad odjeće kojeg su ruke brižno peglale nedjeljom navečer da se u čistom i ispeglanom krene u novi radni tjedan. Peglala je mati i kanotjeru, donju majicu, potkošulju. I, koliko god se činilo i nategnuto malo, može se i preko mudanata i kanotijeri ispričati slikovita priča o razvoju našeg društva i njegovom recentnom glavinjanju, o boljim i gorim vremenima
O trlišu se ovdje često pisalo, iako nikad dosta spomena trliša, no kolikogod trliš bio onaj mitski dio radne opreme, odijelo koje uistinu čini čovjeka, komad grube plave tkanine što se uporno ne da gurnuti u šiblje kraj puta od življa kravatom zadavljenog, nije trliš jedini komad odjeće kojeg su ruke brižno peglale nedjeljom navečer da se u čistom i ispeglanom krene u novi radni tjedan.
Peglala je mati i kanotjeru, donju majicu, potkošulju. Peglala je jednako pažljivo, pa da izvana bude na njenom čovjeku gruba tkanina koja štiti, a iznutra ono što grije i podsjeća koliko vrijedi sve to što jutrom kod kuće ostavlja, da bi se navečer tomu vratio.
U konkretnom slučaju trud i pažnja uloženi u peglanje potkošulje bili su tim veći jer je mati svoju plaću zarađivala prodavajući u robnoj kući donje rublje. Doduše žensko, no Ursa je bila samo nešto malo metara dalje gdje je šefovala ekipom zaduženom za muško donje rublje. Ursa i Rosa bile su dobre, ne samo poradi činjenice da su ultimativno morale sebi i svojima priskrbiti kvalitetan komad mudanata i donjih majica. Bile su dobre jer su vremena bila dobra, a i lakše je pričati o inventuri s nekim tko slične probleme ima. Bile su dobre toliko da se onaj put kad se odlazak u Zagreb, liječniku dakako, nije mogao izbjeći, spavalo kod Ursine kćeri. Uf, kakav stan je to bio, pa makar da je i podstanarski! Onako starinski, visokih stropova, s kuhinjom što ima pepito uzorak pločica i sa starim radiom koji svira najnoviju glazbu na tada nestvarnom Radiju 101. No, to je neka druga priča. Nego donje majice…
Jednostavnost od života
Priobalje prije svega, iako je sličnosti s kontinentom tu koliko vam drago, vrlo je ozbiljno shvaćalo problematiku donjih majica. Čista i kvalitetna donja majica važna je kad se doktoru ide da se ne sramoti obitelj prije svega. Važna je i kad se na cestu ide, jer ako se na daj Bože, što dogodi i opet će se morati doktoru a onda je sramota ako rublje nije čisto. Važno je i znati kad donju majicu treba obući naopako, da etiketa ne bude zalijepljena na vrat već da slobodno vijori. To se radi kad se zna da ima uokolo zla svijeta vještog u bacanju uroka. Pa je naopaka majica tu kontra uroka, kao štit neki što je jači od jeftinih trikova Zvjezdanih staza i ratova. Donja majica nikada nije posve pripijena uz tijelo, čak i kad se čini da je. Raširi se ona, sama od sebe, u čas taman tako da lufta ima koliko treba, da ne iritira, da se ne lijepi, da ne stišće. Trbuh tu tempo udara kako i valja, a ne da je obratno. Možda je i zato veći dio godine donja majica u funkciji kakvog dresa kojeg manje hrabri nose ispod tanke trliš jakne, a oni stari vuci odjenu na gola prsa bez ičeg poviše. Ona je tu da upija, da se rastegne, da prezentira maće, da ima rupu od žara cigarete, da se u njoj lakše balote bacaju, da se otkrije dlakavih prsa taman koliko je pristojno. Ona je jednostavno važna! I ona je, ponoviti valja, uvijek ponajprije bijela, barem bila.
Divna je bila jednostavnost od života u to doba. Donja roba je isključivo bijela, pamučna, po mogućnosti da je čista, ako ne može biti posve čista neka fleka bude od šalše, ili masna nekog zalogaja. Ormari su se punili bjankarijom da je ima i da je ne pofali, pa iako i uz rizik da s vremenom požuti skroz jer je predugo bila konzervirana. Da će požutjeti zato što je moda druga, u to je malo tko onomad vjerovao. A dogodilo se upravo to, dogodilo se vrijeme kad ni starije gospođe o Veliku Gospu više ne hrle na odjele s donjim vešom da kupe pumperice, tople, postavljene gaće, što zahvaćaju lijepi bokun na zimu osjetljivog ljudskog tijela.
Nema više natrag
Počelo je početkom 1990-tih. Sva je u nas počelo početkom 1990-tih, pa su se tad i bokserice na velika vrata uselile u naše živote. U početku širokih nogavica, nespretne za nošenje, idealne za prehladiti vitalne organe. Jest, bilo je i bijelih, ali i onih drugačije boje. Nakon toga više nije bilo natrag. Bivale su mudante sve manje starinski bijele i velike, a sve češće crne, sive, plave, cvjetne, rastezljive, pripijene, ovakve i onakve. Mudante su šaptom pale. Donje majice su se još uvijek držale. Činilo se, tu granicu nećemo prijeći, iako u rezervi bila kanotjera samo zbog onog straha da se obitelj ne obruka kad se, na daj Bože, kod doktora završi. A onda su nam uzeli i to….
Vražji COVID i dobrodošlo cijepljenje doveli su pred kamere i donju majicu i podmajicu, konfrontirali ih i to tako da se ne čini slučajno. Perfidni neki um stavio je s jedne strane zalaufalog epidemiologa, a s druge sve političare redom pa još u naponu snage, sve osim premijera koji se izvukao tako što je prošao izolaciju na tavanu svoga stana. Kako god okreneš s jedne strane »budućnost«, s druge »prošlost«, s jedne strane oni koji prate modu s druge oni koji su na trendove davno zaboravili. S jedne strane diktat s vrha, a s druge dobri stari majčinski savjeti i briga. S jedne strane umjetno nabrekla mišica, s druge zdravi bubrezi. Samo, ne zna društvo od podmajice koji je to osjećaj kad, makar mrziš igrati mali nogomet gol do pasa i previše svjestan svakog kila koji je višak, dobiješ od starog onu sivu, škversku, donju majicu, jedinu koja je smjela ne biti bijela, odjeneš je i u njoj odigraš valjda najbolju partiju ikada. Nije, doduše, kanotjera za igrat balun, ali ova je bila posebna, takva da ju okačiš poslije na zid poput kakve relikvije. Tuđi čovjek nikada neće znati, pa neka onda »uživa« u podmajici koja ima sve, ali ne kazuje niti priča išta.
Bolja i gora vremena
Elem, koliko god se činilo i nategnuto malo, može se i preko mudanata i kanotijeri ispričati slikovita priča o razvoju našeg društva i njegovom recentnom glavinjanju, o boljim i gorim vremenima. I da je isforsirano vrijedi, jer u protivnom valjalo bi trošiti tintu na biskupa Košića koji i kad potres razori Baniju uspijeva u tome vidjeti povoda da spomene Srbe, komuniste i Turke, redom zlu neku raju protiv koje se Hrvat, za razliku od potresa, zna boriti. Da nije mudanata, pričali bi sada o »pronicljivu« pogledu iz Bruxellesa by Dubravka Šuica koja izdaleka vidi da sedma sila državu ruši forsirajući Baniju naspram Banovine. Da nije kanotjere pisali bi o tome hoće li stvarno stradali puk morati HEP-u i drugima podmiriti račune za struju i grijanje, ili pak o internetu kojeg ni do sada po Sisku, Petrinji, Glini nije bilo valjanoga. Pisali bi o premijerovom instinktu koji zna i zatajiti, ako se već njegovi stranački podanici ne znaju prikriti savršeno, poput gradonačelnika Požege, dok diktira komunalnom poduzeću s kim im valja sklopiti poslove. Pisali bi o nepovjerenju puka u državu i nepovjerenju države naspram volontera. I pisat će se sve to, ma može i ovako.
Radnici Brodotrogira tri mjeseca su bez plaće. Nekako i nije teško pogoditi da su im pod jaknama trliša majice na špaline. Pamučne, čiste, ispeglane. Možda nije zadnja linija obrane, ali moglo bi biti upozorenje da nam treba politika čistih kanotijeri. Sve ostalo je samo reklamni trik i prodavanje magle, pa i onda kad je podmajica snježno i snažno bijela.
Siniša Pavić
Politika čiste potkošulje
Siniša Pavić
17. siječanj 2021 11:53
Marin Tironi/PIXSELL
Nije trliš jedini komad odjeće kojeg su ruke brižno peglale nedjeljom navečer da se u čistom i ispeglanom krene u novi radni tjedan. Peglala je mati i kanotjeru, donju majicu, potkošulju. I, koliko god se činilo i nategnuto malo, može se i preko mudanata i kanotijeri ispričati slikovita priča o razvoju našeg društva i njegovom recentnom glavinjanju, o boljim i gorim vremenima
O trlišu se ovdje često pisalo, iako nikad dosta spomena trliša, no kolikogod trliš bio onaj mitski dio radne opreme, odijelo koje uistinu čini čovjeka, komad grube plave tkanine što se uporno ne da gurnuti u šiblje kraj puta od življa kravatom zadavljenog, nije trliš jedini komad odjeće kojeg su ruke brižno peglale nedjeljom navečer da se u čistom i ispeglanom krene u novi radni tjedan.
Peglala je mati i kanotjeru, donju majicu, potkošulju. Peglala je jednako pažljivo, pa da izvana bude na njenom čovjeku gruba tkanina koja štiti, a iznutra ono što grije i podsjeća koliko vrijedi sve to što jutrom kod kuće ostavlja, da bi se navečer tomu vratio.
U konkretnom slučaju trud i pažnja uloženi u peglanje potkošulje bili su tim veći jer je mati svoju plaću zarađivala prodavajući u robnoj kući donje rublje. Doduše žensko, no Ursa je bila samo nešto malo metara dalje gdje je šefovala ekipom zaduženom za muško donje rublje. Ursa i Rosa bile su dobre, ne samo poradi činjenice da su ultimativno morale sebi i svojima priskrbiti kvalitetan komad mudanata i donjih majica. Bile su dobre jer su vremena bila dobra, a i lakše je pričati o inventuri s nekim tko slične probleme ima. Bile su dobre toliko da se onaj put kad se odlazak u Zagreb, liječniku dakako, nije mogao izbjeći, spavalo kod Ursine kćeri. Uf, kakav stan je to bio, pa makar da je i podstanarski! Onako starinski, visokih stropova, s kuhinjom što ima pepito uzorak pločica i sa starim radiom koji svira najnoviju glazbu na tada nestvarnom Radiju 101. No, to je neka druga priča. Nego donje majice…
Jednostavnost od života
Priobalje prije svega, iako je sličnosti s kontinentom tu koliko vam drago, vrlo je ozbiljno shvaćalo problematiku donjih majica. Čista i kvalitetna donja majica važna je kad se doktoru ide da se ne sramoti obitelj prije svega. Važna je i kad se na cestu ide, jer ako se na daj Bože, što dogodi i opet će se morati doktoru a onda je sramota ako rublje nije čisto. Važno je i znati kad donju majicu treba obući naopako, da etiketa ne bude zalijepljena na vrat već da slobodno vijori. To se radi kad se zna da ima uokolo zla svijeta vještog u bacanju uroka. Pa je naopaka majica tu kontra uroka, kao štit neki što je jači od jeftinih trikova Zvjezdanih staza i ratova. Donja majica nikada nije posve pripijena uz tijelo, čak i kad se čini da je. Raširi se ona, sama od sebe, u čas taman tako da lufta ima koliko treba, da ne iritira, da se ne lijepi, da ne stišće. Trbuh tu tempo udara kako i valja, a ne da je obratno. Možda je i zato veći dio godine donja majica u funkciji kakvog dresa kojeg manje hrabri nose ispod tanke trliš jakne, a oni stari vuci odjenu na gola prsa bez ičeg poviše. Ona je tu da upija, da se rastegne, da prezentira maće, da ima rupu od žara cigarete, da se u njoj lakše balote bacaju, da se otkrije dlakavih prsa taman koliko je pristojno. Ona je jednostavno važna! I ona je, ponoviti valja, uvijek ponajprije bijela, barem bila.
Divna je bila jednostavnost od života u to doba. Donja roba je isključivo bijela, pamučna, po mogućnosti da je čista, ako ne može biti posve čista neka fleka bude od šalše, ili masna nekog zalogaja. Ormari su se punili bjankarijom da je ima i da je ne pofali, pa iako i uz rizik da s vremenom požuti skroz jer je predugo bila konzervirana. Da će požutjeti zato što je moda druga, u to je malo tko onomad vjerovao. A dogodilo se upravo to, dogodilo se vrijeme kad ni starije gospođe o Veliku Gospu više ne hrle na odjele s donjim vešom da kupe pumperice, tople, postavljene gaće, što zahvaćaju lijepi bokun na zimu osjetljivog ljudskog tijela.
Nema više natrag
Počelo je početkom 1990-tih. Sva je u nas počelo početkom 1990-tih, pa su se tad i bokserice na velika vrata uselile u naše živote. U početku širokih nogavica, nespretne za nošenje, idealne za prehladiti vitalne organe. Jest, bilo je i bijelih, ali i onih drugačije boje. Nakon toga više nije bilo natrag. Bivale su mudante sve manje starinski bijele i velike, a sve češće crne, sive, plave, cvjetne, rastezljive, pripijene, ovakve i onakve. Mudante su šaptom pale. Donje majice su se još uvijek držale. Činilo se, tu granicu nećemo prijeći, iako u rezervi bila kanotjera samo zbog onog straha da se obitelj ne obruka kad se, na daj Bože, kod doktora završi. A onda su nam uzeli i to….
Vražji COVID i dobrodošlo cijepljenje doveli su pred kamere i donju majicu i podmajicu, konfrontirali ih i to tako da se ne čini slučajno. Perfidni neki um stavio je s jedne strane zalaufalog epidemiologa, a s druge sve političare redom pa još u naponu snage, sve osim premijera koji se izvukao tako što je prošao izolaciju na tavanu svoga stana. Kako god okreneš s jedne strane »budućnost«, s druge »prošlost«, s jedne strane oni koji prate modu s druge oni koji su na trendove davno zaboravili. S jedne strane diktat s vrha, a s druge dobri stari majčinski savjeti i briga. S jedne strane umjetno nabrekla mišica, s druge zdravi bubrezi. Samo, ne zna društvo od podmajice koji je to osjećaj kad, makar mrziš igrati mali nogomet gol do pasa i previše svjestan svakog kila koji je višak, dobiješ od starog onu sivu, škversku, donju majicu, jedinu koja je smjela ne biti bijela, odjeneš je i u njoj odigraš valjda najbolju partiju ikada. Nije, doduše, kanotjera za igrat balun, ali ova je bila posebna, takva da ju okačiš poslije na zid poput kakve relikvije. Tuđi čovjek nikada neće znati, pa neka onda »uživa« u podmajici koja ima sve, ali ne kazuje niti priča išta.
Bolja i gora vremena
Elem, koliko god se činilo i nategnuto malo, može se i preko mudanata i kanotijeri ispričati slikovita priča o razvoju našeg društva i njegovom recentnom glavinjanju, o boljim i gorim vremenima. I da je isforsirano vrijedi, jer u protivnom valjalo bi trošiti tintu na biskupa Košića koji i kad potres razori Baniju uspijeva u tome vidjeti povoda da spomene Srbe, komuniste i Turke, redom zlu neku raju protiv koje se Hrvat, za razliku od potresa, zna boriti. Da nije mudanata, pričali bi sada o »pronicljivu« pogledu iz Bruxellesa by Dubravka Šuica koja izdaleka vidi da sedma sila državu ruši forsirajući Baniju naspram Banovine. Da nije kanotjere pisali bi o tome hoće li stvarno stradali puk morati HEP-u i drugima podmiriti račune za struju i grijanje, ili pak o internetu kojeg ni do sada po Sisku, Petrinji, Glini nije bilo valjanoga. Pisali bi o premijerovom instinktu koji zna i zatajiti, ako se već njegovi stranački podanici ne znaju prikriti savršeno, poput gradonačelnika Požege, dok diktira komunalnom poduzeću s kim im valja sklopiti poslove. Pisali bi o nepovjerenju puka u državu i nepovjerenju države naspram volontera. I pisat će se sve to, ma može i ovako.
Radnici Brodotrogira tri mjeseca su bez plaće. Nekako i nije teško pogoditi da su im pod jaknama trliša majice na špaline. Pamučne, čiste, ispeglane. Možda nije zadnja linija obrane, ali moglo bi biti upozorenje da nam treba politika čistih kanotijeri. Sve ostalo je samo reklamni trik i prodavanje magle, pa i onda kad je podmajica snježno i snažno bijela.