Damir Polančec i Petar Čobanković zajedno su sjedili u Sanaderovoj i kasnije Vladi Jadranke Kosor. Obojica su su, doduše u različitim vremenskim razdobljima, bili potpredsjednici, jedan i drugi došli su pod zakona zbog stvari koji su napravili dok su bili u Vladi, no tu prestaju sličnosti među njima. Čobanković je danas slobodan čovjek. Nagodio se s USKOK-om da će godinu dana raditi za opće dobro i zato ne mora u zatvor, premda mu je dokazano da je financijski ozbiljno oštetio državu. On je optužen da je 2009. godine na nagovor tadašnjeg premijera Ive Sanadera donio odluku o nepotrebnoj kupnji zgrade koja je bila u vlasništvu HDZ-ovca Stjepana Fiolića, pri čemu ju je još platio debelo iznad tržišne cijene i time izbio iz džepa poreznih obveznika nešto manje od 27 milijuna kuna. Čobanković je sve priznao, opravdao se da nije mogao odbiti moćnog Sanadera, više se plašio njega nego posljedica kršenja zakona i to je bilo dovoljno USKOK-u da mu progleda kroz prste i poštedi ga odlaska u zatvor. Možda je to u redu, možda je Čobanković svojim osmogodišnjim boravkom u Vladi i radom za Hrvatsku zaslužio takav povlašteni tretman. Možda mu je USKOK doista s razlogom oprostio trenutak slabosti kad nije imao snage Sanaderu reći – ne. 

  Što je, međutim, s Polančecom, zašto glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nije za njega pronašao olakotne okolnosti, zbog čega njemu nije izašao u susret i nagodio se? A imao je za to puno više razloga nego u Čobankovićevom slučaju. Polančec, naime, uopće nije nanio štetu državnom proračunu. Dapače, uštedio je više milijuna kuna. Sanader mu je svojedobno dao zadaću da riješi problem nekadašnjih radnika Borova srpske nacionalnosti, koji su potraživali od države golem novac, i Polančec je uspio u tome. Tijekom pregovora je bitno snizio njihove zahtjeve, a u tome mu je svojom kooperativnošću pomogao odvjetnik tih radnika Petar Miletić. Dogovoreno je zato da država podmiri njegov honorar, ali ne koliki je on htio već bitno manji, 500 tisuća kuna. Tu je Polančec počinio grešku i odlučio da se Miletića isplati putem nekakve studije koju je od njega naručio. Budući tih 18 stranica teksta nisu vrijedilo niti lipe, a kamoli pola milijuna kuna, Polančec je formalno Miletiću, kojeg ni prije ni poslije nikad nije vidio, pribavio protupravnu materijalnu korist. Bajić nije gledao širu sliku, nije ga zanimalo da su sve strane u spomenutom sporu bile zadovoljne, da je Polančeca grad Vukovar nagradio godišnjim priznanjem jer je omogućio nastavak poslovanja Borova. Bivši potpredsjednik Vlade je optužen, a sudac Ivan Turudić ga je osudio na 15 mjeseci zatvora, što je Vrhovni sud naknadno promijenio u deset mjeseci. 

  I tako je sada Polančecova adresa, kako je sam nedavno rekao, kaznionica Turopolje. Smješten je u vlažnoj sobi s još pet zatvorenika, plaća telefonske impulse četiri puta skuplje nego hrvatski građani i bavi se plašenjem kormorana u obližnjem ribnjaku. Tamošnja uprava ga ne pušta na vikende, a čak mu na raspolaganju nije ni svećenik kojem bi se Polančec rado povjerio. U turopoljskom zatvoru nema organiziranih misa. Takva je Polančecova svakodnevnica od 15. listopada prošle godine kad se javio na odsluženje zatvorske kazne. Ali, danas je za njega važan dan. Zasjeda Povjerenenstvo za uvjetni otpust, a Polančec je podnio molbu da ga se oslobodi nakon polovice izdržane kazne. Problem je, međutim, što mu pet mjeseci navršava za šest dana, a prema službenom tumačenju on prije 14. ožujka nema pravo ni na molbu. Idući put se Povjerenstvo sastaje tek 27. svibnja, a u međuvremenu će Polančec odležati i dvije trećine kazne. Dakle, hrvatski pravosudni sustav i dalje mu je izrazito nesklon. Što bi Polančec dao da je na Čobankovićevom mjestu, pa da je državu izravno oštetio za 27 milijuna kuna. Sada bi živio normalnim životom, tek bi možda svaki dan skoknuo do pučke kuhinje da odradi nešto za opće dobro. Nameće se stoga pitanje, nije li napokon došlo vrijeme da se država sjeti i tog bivšeg potpredsjednika Vlade. Nije li dosta Čobiju bila majka, a Poliju maćeha?