Franjo Tuđman došao je tog 6. kolovoza 1995. godine iznimno raspoložen u Knin. Dan ranije Hrvatska vojska oslobodila je grad i Tuđman je pohitao u taj simbol srpske okupacije. Ključni dio predsjednikovog  protokola bio je uspon na staru tvrđavu, gdje je poljubio hrvatsku zastavu koju su na jarbol, prethodno skinuvši srpsku, montirali pripadnici gardijskih brigada koje su ušle u Knin. Premda u ovakvim sretnim trenucima ljudima nerijetko znaju i suze krenuti, to kod Tuđmana u ovoj prilici nije bio slučaj. Nakon što je poljubio zastavu, samo je razdragano podigao ruke stisnutih šaka.

Neki dan je, međutim, Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a, tvrdio da je Tuđman plakao »kad je 95. podizao hrvatski stijeg na tvrđavi u Kninu«. Posrijedi su, dakle, dvije krivotvorine, niti je Tuđman plakao, niti je baš on razvio tu zastavu. Ali,  zanimljiviji je kontekst u kojem je Brkić izrekao te izmišljotine. Vodeći HDZ-ov operativac najavio je da će 8. studenog  Karamarko plakati suzama radosnicama kao pokojni Tuđman prije 20 godina u Kninu.

Time je želio reći da će njihova stranka trijumfirati na predstojećim  izborima. No, koga se to oni spremaju pobijediti? Tu dvojbu otvara i Karamarkova  objava u Šibeniku da će župan Goran Pauk, sudionik poznatog rušenja »dva neprijateljska zrakoplova« 1991., imati čast da navečer 8. studenog u HDZ-ovom stožeru, pobjedu proglasi uzvikom – Oba su pala. Ta oba su Ivo Josipović i Zoran Milanović.

Više, znači, nije slučajno da HDZ-ovci izjednačuju ove izbore za Sabor i slavne epizode iz Domovinskog rata.  Biračima se sugerira da su izbori, a posebice pobjeda HDZ-a, jednake važnosti kao vojni pothvati iz zadnjeg rata. To su zaista degutantne paralele. Osim ako su HDZ-ovi politički suparnici zapravo nasljednici onih protiv kojih se u prvoj polovici devedesetih godina borio  hrvatski narod. U HDZ-u smatraju da im izborni konkurent nije nekakva koalicija  već ostaci srbočetničkog agresora. Zato je, uostalom, Brkić u izjavi o Tuđmanu i suzama upozorio da je »zajedništvo potrebno kao 1990. godine«.

Kako se ta prosrpska klika uopće uspjela dokopati vlasti. Moguće je da su 2011. naprosto iskoristili dobrohotnost, čak naivnost Hrvata, koji niti nakon toliko stoljeća nisu postali imuni na srpsku prijetvornost.  Zbog toga je bilo Hrvata koji su povjerovali u odmak premijera Zorana Milanovića od Srbije, kad je nedavno naložio zatvaranje graničnog prijelaza Bajakovo. HDZ je stoga odmah zatražio prekidanje blokade na Bajakovu.

U konstrukciji s kojom Karamarko izlazi pred birače, Milanović je u odnosu na Aleksandra Vučića ono što je za Milu Martića bio Slobodan Milošević. Kako se zatvoreno Bajakovo nije u to uklapalo, moralo ga se otvoriti. I sad je situacija ponovno kristalo jasna. Milanović/Martić prima od Vučića/Miloševića neograničeni broj izbjeglica islamske vjeroispovijesti kako bi uništio Hrvatsku, što je prije dva desetljeća, kad su srpske metode bile drukčije, spriječio Tuđman.

 Međutim, dolaze parlamentarni izbori, HDZ će i drugi put pobijediti Martića, koji se sada zove Milanović, Karamarko će od radosti zaplakati, a Pauk će klicati »Oba su pala«, aludirajući na činjenicu da je početkom godine oboren i Ivo Josipović/Milan Babić.