U Uredu predsjednice na vrlo osebujan način shvaćaju hrvatski Ustav i stoga će se novi savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, HDZ-ov veteran Vladimir Šeks, tamo snalaziti kao riba u vodi. On je, naime, u Hrvatskoj rodonačelnik takozvanog kreativnog tumačenja prava.

Šeks, naravno, dobro zna da su ovlasti predsjednice vrlo sužene, ali kad to bude potrebno on će, s pedigreom iznimnog stručnjaka za Ustav, bezpridržajno javno tvrditi da nadležnosti Kolinde Grabar-Kitarović zapravo nisu ništa manje od onih koje je devedesetih uživao Franjo Tuđman.

Tijekom cijele političke karijere, Šeks je u svakom trenutku bio spreman pravila interpretirati u skladu s interesima HDZ-a, pa nema razloga vjerovati da će se sada, u 73. godini života, odjednom promijeniti. Dakako, u slučaju da premijer postane Tomislav Karamarko, nije isključeno da Šeks »otkrije« da se Kolinda Grabar-Kitarović po statusu baš i ne razlikuje puno od engleske kraljice.

   Ali, zaista bi nepravedno bilo Šeksa svesti tek na talentiranog političkog manipulatora Ustavom i zakonima. Šeks je ipak bitno više od toga i nije pretjerano reći da, njegovim povlačenjem u hladovinu Pantovčaka, odlazi zadnji velikan herojskog razdoblja hrvatske politike.

Nema više Franje Tuđman, Gojka Šuška, Vlade Gotovca i Ivice Račana, Dražen Budiša, Mate Granić i Ivić Pašalić dugo su izvan politike, Luka Bebić i Andrija Hebrang su u mirovini, Mato Arlović u Ustavnom sudu, Ivo Sanader u Remetincu…

Šeks je trajao dulje od svih, već se činilo da ga iz Sabora mogu jedino iznijeti, ali onda je odlučio da neće niti završiti svoj posljednji zastupnički mandat. Sigurno je to povezano s činjenicom da je u Karamarkovom HDZ-u samo vegetirao daleko od prave akcije, a titula posebnog predsjedničinog savjetnika za ustavna i pravna pitanja ponovno mu malo diže rejting.

   Kao političar, Šeks je bio apsolutno nemilosrdan prema protivnicima, a prijatelja se pragmatično odricao. Nikad nije bježao od konflikta, pa ni s medijima. Uvijek strastven i nepopustljiv. Zato je na ljestvicama popularnosti tradicionalno loše prolazio, Hrvati ga jednostavno nisu voljeli.

Iako se starom ciniku ne može poreći određeni šarm. Šeksove su neosporne zasluge pisanje Ustava i dokumenata temeljem kojih je Hrvatska proglasila samostalnost. No, s vremenom će izblijediti sve što je Šeks (ne)loše učinio, pamtit će ga se, nažalost, kao čovjeka koji je Antu Gotovinu dao »identificirati, otkriti, uhititi, transferirati«.

Posve je to iracionalno, jer 2005. godine kao predsjednik Sabora nije imao nikakve veze s hvatanjem tog haškog optuženika. Šeks je, međutim, politički neoprezno, nabrajajući na prste, upoznao javnost sa zaključcima sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, na kojoj je on statirao.

Ostalo je legenda, koja ide čak dotle da se, tko zna zašto, Šeksu pripisuje da je tom prilikom izgovorio da Gotovinu treba locirati, premda je upotrijebio termin otkriti. Uglavnom, Šeks je, ni kriv ni dužan, s godinama promoviran u nekakvog simbola lova na mitskog hrvatskog genarala.

   S druge strane, Karamarko, tada šef POA-e koji je, provodeći državnu politiku, intenzivno tragao za Gotovinom, danas se predstavlja uzornim domoljubom. Gotovinu mu se sve rijeđe gura pod nos.

   Tako funkcionira hrvatska politika u kojoj je Šeks sudjelovao četvrt stoljeća, a sada je praktično napušta.