Kad je u listopadu prošle godine započeo prosvjed ispred Ministarstva branitelja, golema većina hrvatskih građana upitala se: »Tko je Đuro Glogoški?« Dotad su u javnosti eksponirani bili neki drugi šefovi braniteljskih udruga. Znalo se, primjerice, za Josipa Đakića, Đuru Dečaka, Tomislava Merčepa, Zvonimira Trusića, Željka Sačića…

Ali, tko je, pak, sad taj Glogoški. Vjerojatno su se tek malobrojni sjećali da je to onaj tip koji je prije dvadesetak godina u Feral Tribuneu govorio grozne stvari o Franji Tuđmanu i Gojku Šušku i žalio se da Hrvatska koja je stvorena nije bila vrijedna ulaska u rov.

S vremenom smo, međutim, puno doznali o Glogoškom. Doduše, njemu sigurno nije drago zbog toga što danas znamo da je sklon zatajiti određene stvari, pa je tako prešutio da se gotovo na samom startu prosvjeda sastao s premijerom Zoranom Milanovićem i da mu država, na koju je 1994. bio neizmjerno ljut, mjesečno isplaćuje 25 tisuća kuna.

Nadalje, postalo je jasno i da Glogoški voli prisvajati državne nekretnine, namijenjene svim stopostotnim ratnim vojnim invalidima. Ukratko, Hrvati se više ne pitaju tko je on.

Većinu njegovo ime odmah asocira na čovjeka koji je na javnoj površini razapeo šator, izvjesio transparent da se bori protiv Jugoslavena, zatražio ostavku ministra i njegovih suradnika, a uvjeren je da vlast mora financirati sve te aktivnosti.

   Glogoški je, dakle, izronio iz anonimnosti i prometnuo se u važnog političkog čimbenika, kojem se čak i predsjednica Republike dolazi pokloniti u šator. Stoga je razumljivo da mu mediji posvećuju veliku pažnju. On je, što god tko o njemu mislio, vrlo ozbiljan igrač.

   Ali, ima ljudi koji uživaju jednak medijski tretman kao Glogoški, a zaista je teško objasniti zašto. Recimo, Aleksandra Kolarić. Neki je pamte kao glasnogovornicu premijera Ivice Račana, no od tada je prošlo dosta godina, a o njoj se jako malo čulo.

Predsjednica je nečeg što se zove »Hrvatska udruga za odnose s javnošću«, znači sve skupa – mumbo jumbo. Međutim, ispostavilo se da je Aleksandra Kolarić i članica SDP-a, ali su je krajem 2013. isključili zbog kritike načina vođenja stranke.

Posve je to bilo nepotrebno, ali za Aleksandru Kolarić to je bio dar s neba. Žena, evo, već više od godinu dana, uz pomoć medijske logistike koja joj je iz nekog razloga na raspolaganju, ne prestaje maltretirati javnost svojom pojavnošću.

Kad je završio jednogodišnji rok, nakon kojeg je mogla podnijeti molbu da je se vrati u stranku, novinari su grozničavo odbrojavali dane do trenutka kad će to učiniti. »Aleksandra Kolarić će za mjesec dana zatražiti prijem u SDP«, »Aleksandra Kolarić će za tjedan dana zatražiti prijem u SDP«, »Aleksandra Kolarić će sutra zatražiti prijem u SDP«, »Aleksandra Kolarić je zatražila prijem u SDP«.

   Sabina Glasnovac, zadnjih pet godina predsjednica SDP-a u Zadru i od 2012. pomoćnica ministra znanosti, među onima je koji ne shvaćaju važnost šefice HUOJ-a. »Tko je Aleksandra Kolarić?«, napisala je na Facebooku ta solidno pozicionirana hrvatska političarka.

Sasvim logično pitanje. No, promotori fatalne Aleksandre Kolarić munjevito su reagirali. Jedna je Facebook intervenciju Sabine Glasnovac smatrala čak materijalom za tekst, u kojem je spomenutu nazvala slabo poznatom SDP-ovkom. Ali, opet nismo uspjeli saznati tko je Aleksandra Kolarić.

   Glogoški s pravom može negodovati. Što je sve on proživio, nekoliko je noći i u šatoru prespavao da bi se izborio za prostor u medijima kakav danas ima. A Aleksandra Kolarić nije se maknula iz kuće.