Godinama se u Hrvatskoj priča o takozvanom trećem političkom putu. Onda se na prošlim parlamentarnim izborima dogodio Most, dosad najuspješniji izdanak ove političke doktrine. Ali, ubrzo je potvrđeno da nije dovoljno vikati »mi smo totalno drukčiji od drugih«, treba imati i barem osnovne predodžbe o upravljanju državom. Mostovi članovi Vlade, nažalost, uglavnom ne znaju što bi sa sobom. To je, barem tako sugeriraju posljednje ankete, pridonijelo uzletu još jedne varijante trećeg puta, Živog zida. U odnosu na njih čak i mostovci predstavljaju političare uzorne kompetencije i osjećaja za odgovornost.

I to nas onda vodi drugoj najvećoj temi hrvatske politike – velikoj koaliciji. Budući da malo tko kome je stalo do Hrvatske smatra da bi dobro bilo da Ivan Sinčić i Ivan Pernar, u slučaju da Živi zid na izborima zaista osvoji desetak mandata, dobiju važne pozicije u Vladi, a Most je u pet mjeseci pokazao da nisu materijal za obnašanje vlasti, opet se javljaju zagovornici koalicije HDZ-a i SDP-a. O tome su posljednjih dana govorili dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić i nekadašnji premijer Franjo Gregurić. Promotori velike koalicije obično ističu političke elite u Njemačkoj i Austriji, konzervativce i socijaliste, koje su navodno mudro zaključile da su njihove zajedničke vlade najbolje rješenje za te zemlje. To, naravno, nije istina.

Obje te velike koalicije isključiva su posljedica činjenice da nakon izbora niti desnica niti ljevica nisu u parlamentu imale većinu. U njemačkom SPD-u, koji zbog koalicijske vlade na čelu s demokršćankom Angelom Merkel trpi ogromnu političku štetu, pa im je ugrožen i status druge najjače stranke, nisu nimalo sretni političkim aranžmanom kojeg su dio. I uopće ne misle da su postupili mudro nego naprosto iz nužde. U Austriji je, pak, velika koalicija dovela do toga da su u drugi krug nedavnih predsjedničkih izbora ušli kandidati zelenih i krajnje desnice. Logično je to, birači žele da postoji opozicija vlasti, a to, između ostalog, objašnjava i rast popularnosti Alternative za Njemačku.

Dakle, kad bi koalirali HDZ i SDP, to bi neizbježno potaknulo rast Mosta i Živog zida i vjerojatno nekih novih, još puno problematičnijih opcija.

A što bi Hrvatskoj pozitivno donijela ta koalicija? Apsolutno ništa. Tvrdi se da bi HDZ i SDP, temeljem komotne većine u Saboru, mogli napokon pokrenuti opsežne reforme gospodarstva, državne uprave, lokalne samouprave. Stavit će svjetonazorske razlike na stranu, Drugi svjetski rat, Tito, Pavelić, homoseksualci, prava nacionalnih manjina, kurikularna reforma i slične teme odlaze u povijest. Čak kad bi ovo potonje i bilo moguće, a nije, postavlja se pitanje što bi to HDZ i SDP zapravo zajedno radili. Naime, dosad su se te dvije stranke razilazile i u vezi niz stvari koje se tiču ekonomije, javnih financija, socijale, organizacije lokalne samouprave…

Je li moguće da HDZ i SDP, primjerice, ukinu županije? Ni pod razno. Izmijene Ustav i  prebace izbor predsjednika Republike u Sabor? Ma, nema šanse. Dogovore promjene poreznog sustava? Nikad. I čemu bi onda služila ovakva koalicija? Bolje je raspisivati izbore sve dok desni ili lijevi nemaju većinu. Velika koalicija bila bi iznimno štetna za Hrvatsku.