Već dugo se u Hrvatskoj ne negira da su tijekom Oluje, kao i u danima i tjednima nakon završetka te vojne akcije, počinjeni određeni zločini nad pripadnicima srpske nacionalne manjine. O tome su, primjerice, još na proslavi desete obljetnice Oluje u Kninu govorili predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. »Pobjeda u ratu obvezuje nas da s nje skinemo svaku sjenu bilo kojeg i bilo čijeg pojedinačnog, nedostojanstvenog i osvetničkog čina«, upozorio je tada Sanader. Nekim hrvatskim vojnicima je i suđeno zbog ubojstva građana srpske nacionalnosti u razdoblju poslije Oluje. Dakle, ne može se reći da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u subotu napravila nekakav iskorak ističući da je »nama žao apsolutno svakog života i srpskog i hrvatskog« i da se »ne veselimo ničijoj tuzi«. Niti izjava kninskog gradonačelnika Marka Jelića da bi se poklonio i srpskim žrtvama, jer »svi civili koju su stradali težak su teret svakom normalnom čovjeku« ne odskače bitno od dugogodišnjeg stava hrvatskih državnih vodstava. Pogrešen je zaključak političkih vođa Srbije da se Hrvatska nije suočila s tim zločinima. Možda bi eventualno mogli prigovoriti da to nije bilo u dovoljnoj mjeri.

Međutim, koliko god se srpski predsjednik Aleksandar Vučić i u petak na komemoraciji u Novom Sadu s pravom zgražao nad ubojstvima u Gruborima i uništenoj imovini u vlasništvu Srba, to nipošto nisu temeljni razlozi zašto se u Srbiji Oluju smatra zločinačkom operacijom i zbog čega o njezinom karakteru između dviju država nikad neće postojati ni približna suglasnost. O tome ne treba imati iluzija. Vučić, ali i gotovo cijela srpska politička elita, naime, tvrdi da je najveći zločin Oluje preko 200 tisuća Srba koji su prognani, istjerani ili bili prisiljeni napustiti Hrvatsku. S druge strane, ni Kolinda Grabar-Kitarović ni Andrej Plenković na subotnjoj proslavi Oluje nisu niti spomenuli te ljude. Hrvatsko je stajalište da su oni otišli dragovoljno, u organizaciji vodstva Krajine, i malo je vjerojatno da će se to ikad promijeniti. Naročito stoga što puno toga govori da je to doista bilo tako. Uostalom, da su ti Srbi bili brutalno protjerivani iz Hrvatske, režim Slobodana Miloševića ipak se ne bi mogao praviti da ga se Oluja nimalo ne tiče.

U Srbiji je tih dana stanje toliko bilo normalno da je patrijarh Pavle poslao otvoreno pismo direktoru RTS-a Miloradu Vučeliću, žaleći se u njemu da se »prikazuju glazbene i humorističke emisije kao da se ništa ne događa«. »S tugom konstatiram da se vaši programi ne mijenjaju, na sportskim terenima se igra, po restoranima i kavanama se pije i pjeva do zore, odjekuje zaglušujuća glazba na svakom koraku. Apeliram na vašu savjest, kao i na savjest svih građana bez izuzetka, da pomognete da ovi teški dani budu dani opće žalosti i solidarnosti s mučeničkim narodom srpske krajine«, pisao je patrijarh Pavle. A Dobrica Ćosić zabilježio je u svojem dnevniku da »RTS manje prostora posvećuje srpskom egzodusu nego CNN i BBC«. »Srbija nije ni majka ni maćeha Srbima preko Drine, nego ravnodušna tuđinka. Očajanje i sram, to je Srbija danas«, deprimiran je bio Ćosić u vrijeme Oluje.

Nemoguća bi bila ta šutnja Srbije na kolone njihovih sunarodnjaka koji su napustili Hrvatsku da su oni bili izgnani. Milošević je dobro znao da to nije istina. Znao je to i Ivica Dačić, glasnogovornik Miloševićeve stranke, makar on sada također priča o protjerivanju Srba. To je opće mjesto srpske politike.

Zato će i dalje svake godine 4. i 5. kolovoza stizati iz Srbije iste poruke. Ali, sve da Srbi i odustanu od teze da je Oluja jednako progon i da prihvate da hrvatska vojska nije smišljeno potaknula izbjeglički val, to bi tek neznatno izmijenilo srpsku percepciju ove akcije. Ostala bi činjenica da je posljedica Oluje bio naprasni odlazak iz Hrvatske iznimno velikog broja Srba. Kako da onda Srbi pozitivno vrednuju Oluju?

Kolinda Grabar-Kitarović rekla je u Kninu da se nada da ćemo »jednog dana Oluju zajedno obilježiti«. Mislila je na Srbe i njihove političke predstavnike u Hrvatskoj, Milorad Pupovca i druge. No, to je predsjedničina bespredmetna nada. Štoviše, nije poželjno raditi na njih pritisak da sudjeluju u proslavi Oluje. Treba imati razumijevanja za Srbe u Hrvatskoj. Čak ni onima koji 1991. nisu podržavali pobunu i stvaranje SAO Krajine, Oluja nikako ne može biti lijepa uspomena. I to je u redu.