Kad je 4. kolovoza na Kninsku tvrđavu, na primanje na kojem je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uručila odlikovanja Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bio pozvan i umirovljeni general Mirko Norac, kojeg su hrvatski sudovi u dva slučaja osudili za ratne zločine, bilo je jasno da je to početak njegove društvene rehabilitacije. Taj se proces nastavio u nedjelju u Gospiću, gdje je Norac prvi put, nakon što je u studenom 2011. izašao iz zatvora, bio među uzvanicima na proslavi obljetnice akcije Medački džep. One akcije zbog koje je Norac, kao i za ubojstva u Gospiću 1991., osuđen kao ratni zločinac. Ministar Damir Krstičević, potpredsjednik Plenkovićeve vlade, rekao je da mu je drago da je Norac došao i pritom ga je prikazao kao žrtvu, tvrdeći da »nosi svoj križ«. Premijer Andrej Plenković je, dakle, procijenio da je sazrijelo vrijeme da se Norca počne tretirati u skladu sa sloganom »heroj, a ne zločinac«.
Istovremeno, Plenkovićev stranački kolega, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, najavljuje veliki prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina nad Hrvatima u njegovom gradu. Namjera mu je na tom skupu 13. listopada ministrima Draženu Bošnjakoviću i Davoru Božinoviću postaviti rokove unutar kojih bi ni morali nešto učiniti s tim u vezi. No, ministar Darko Horvat, potpredsjednik HDZ-a, usporedio je jučer Penavu s Darkom Milinovićem, organizatorom događanja naroda u sjedištu stranke, naglašavajući da su to što rade njih dvojica »izolirane priče, a ne dio i koncept politike HDZ-a«. Kako Horvat nije precizirao što je to politika HDZ-a, možemo samo nagađati.
U ovom se trenutku čini da je politika HDZ-a odavanje počasti hrvatskom generalu, osuđenom ratnom zločincu, ali i neslaganje s kampanjom pritisaka na državne institucije kako bi se progonilo Srbe, eventualne počinitelje ratnih zločina.
Što se, pak, tiče biti onog što govori Penava, naravno da bi dobro bilo privesti pravdi Srbe koji su činili zločine u Vukovaru. Valja, međutim, biti skeptičan prema dugogodišnjoj tezi da Vukovarom mirno šeću brojni Srbi koji su tijekom Domovinskog rata okrvavili ruke. Nije, naime, lako zamisliti Jovana, Dragana i Mihajla koji su 1991. žarili i palili Vukovarom, ubijali na Ovčari i štošta drugo stravično radili, a zatim 1998., ne plašeći se nimalo hrvatske osvete, ostali živjeti u gradu. U pitanju bi morali biti ili iznimno hrabri ljudi ili naprosto budale. Realnije je da su srpski zločinci, bojeći se za vlastitu kožu, napustili Hrvatsku uoči reintegracije tog njezinog dijela. Da, ima u Vukovaru i okolici puno Srba koji su se pobunili protiv Hrvatske i jurišali na grad. Ali, oni su abolirani kako bi država mogla uploviti u mirnodopsko razdoblje. Završetak svakog građanskog rata obično obilježi abolicija pripadnika poraženih vojnih snaga, onih koji su položili oružje.
