Negdje pršut, negdje slanina, negdje šunka, negdje kobasica, a svugdje gdjekoja bačva kako je i red. U takvoj atmosferi čovjeku svašta pada na pamet. Normalnom čovjeku. Nekada je čežnja za kleti samo djelić sudbe klete. Pogriješiti je i previše lako
Uvijek je to tako, jer vrag je klet. Vrag, isto kao i konoba, oštarija, prostor kvadratima mali ali velik sadržajem. Negdje pršut, negdje slanina, negdje šunka, negdje kobasica, a svugdje gdjekoja bačva kako je i red. U takvoj atmosferi čovjeku svašta pada na pamet. Normalnom čovjeku.
Evo, Roko, recimo. On je dan danas legenda zagorskih bregi samo zato što je u jednoj kleti prihvatio revolveraški izazov. Dobro, nije tu baš bilo pištolja ni klasičnog dvoboja na prašnjavoj ulici, ali se jesu jačali on i najjači srednji prst krapinsko-zagorski. Igra je jednostavna, nalik obaranju ruke, samo što se ovdje zakači prst srednjak za prst srednjak pa momci jedan drugom pokušavaju zavrnut prst. To što se zna dogoditi da se protivniku slomi prst, u kleti je normalno. Izgubiti titulu na domaćem terenu u kleti se lakše podnosi.
Naivni lav
Tako zna u kleti biti kad si mlad i nepromišljen. Kad si političar i promišljen teme su druge, iako pogonsko gorivo bilo i isto. Priču već znate. HDZ-ov mladi lav Žarko Tušek, u kleti se našao s nezavisnim vijećnikom iz Oroslavja Viktorom Šimunićem, pa su se kroz razgovor ugodni hitnuli sve do problematike lokalnih izbora. HDZ-ov mladi lav nakanio je konačno za stranku osvojiti županiju, a ne da je SDP-ova, za to mu treba nezavisni vijećnik, a kako je u ratu i ljubavi i hrvatskoj politici sve dozvoljeno, nudi mu od mukte štampanja plakata do imenovanja na koju god hoće funkciju, može i onu ravnatelja gdjekojeg parka prirode. Samo, avaj i kuku. Nema tu više viteštva k’o što ga je bilo u Roka i onog doprvaka u zavrtanju prsta srednjaka. Ovaj razgovor je sniman. Pa dan u javnost. Pa objavljen u novinama. Pa ga mora komentirati čelnik HDZ-a Andrej Plenković. Pa ode sve, da prostite u tri materine, priče ze laku noć.
Kažu javnost i oporba da je to politička korupcija, kad član stranke na vlasti nudi funkcije za koje, šatro, treba javni natječaj biti proveden. Ali, kažu vrhovnik Vlade i vrhovnik države da je sve to priča od slatke vode. Tušek je samo bio naivan, navučen na tanušan led, neoprezan i taman takav da skoči malo s onu stranu morala, ali nikako s onu stranu zakona. I bome ovaj put im se dade dati za pravo, pogotovo predsjedniku Milanovića kada kaže: »Ukinite javne natječaje!« Jer, kako veli, koga mi tu lažemo. Fakat, koga mi tu lažemo, kad sve je to u nas politički standard.
Svehrvatski standard
Čim je kamera ulovila Željka Keruma u stolci emisije Otvoreno, bilo je jasno zašto je tu: da najprizemniji način objasni narodu što mu to zapravo poručuju premijer i predsjednik kada pjevaju onu »bio sam naivan, naivan i mlad«. Prva je sekunda utakmice, odnosno emisije, a sudac već može svirati kraj. Jer, majstor jasno kazuje da ništa što se u toj kleti dogodilo nije čud(n)o, jer sve što se dogovaralo svehrvatski je standard od stoljeće sedmog. Ljudi su se samo dogovarali, onako kako se dogovaraju koalicijski partneri na svim razinama od vrha do dna, od Vlade do mjesne zajednica. Natječaji su samo farsa i naivac je onaj koji misli da su pisani za najbolje i najvrsnije, kad su samo moneta za potkusurivanje i fotelja za uhljebljenje sitnozubih jezičaca na političkoj vagi. Kao da je to neka tajna.
A ako nije tajna zašto se čudimo Tušeku ko pura dreku!? Zapravo, Kerum se i ne čudi, niti ga krivi, tek mu se lice krivi na one koji i kad u kleti razgovaraju, uz kupicu dobra vina, imaju vremena i obraza paliti snimač zvuka. To je sve samo standard nije. Kad si u opuštenom društvu i zadovoljan svojim dosegom i funkcijom, onda lijepiš sebi na čelo fetu od pršuta, to valjda već i polaznici prvog razreda osnovne škole znaju, a ne da snimaš onog tko ti zvijezde skida s neba. U protivnom srušit će se svi mehanizmi brižno građeni godinama, mehanizmi vladanja, koaliranja, dogovaranja, silaženje niz dlaku u ime viših interesa, trgovine funkcijama u ime nekih malih i malo većih pobjeda… A ako se sve sruši, što će ostati!? Pa politikom se više nitko ne bi u nas ni znao baviti, da im uzmeš – standard!
Priča naopako
Samo ne treba se pjeniti po tko zna koji put, kad će za koji mjesec birači krenuti put glasačke kutije da djeluje i glasa lokalno, pa opet oprostiti sve društvu iz kuta. Treba tu priču okrenuti naopako. Možda će, doduše, rezultat biti isti, ali sam postupak će biti mrvicu transparentniji. Neka se kampanje za lokalne izbore, a onda i izbori sami, održe po pravilima kojima se biraju misteri i misice, recimo. Nek se kandidati penju na pozornice jedan po jedan, pa neka odjeveni što u najbolje odijelo, što u kupaće gaće, progovore o svim foteljama što su ih dali ispod stola, svim dogovorima, svim nekretninama koje su sebi priskrbili, svim javnim natječajima što su ih za rodbinu i prijatelje namjestili, svim pogodbama sitnim i krupnim, svim potezima kojima su zadužili predsjednike svojih stranka.
I bit će biraču sve jednostavnije. Umjesto da doma na slijepo, na osnovu škrtih podataka, intuicije i gatanja gađa na koju mu je kartu zaigrati da bi zaposlio i on članove rodbine, dobit će sve na toj malo seoskoj pozornici. Pa će birati onog tko je bolji, tko je vještiji, tko je priskrbio sebi pa će znati i drugima, tko poštuje dogovore i pregovore, tko lako sklapa važna prijateljstvo, tko se ne libi ucijeniti, tko se lakše ili bolje ili skuplje proda. Birat će onog tko se ne libi u kleti uz žmul vina na stol iznijeti i konkretni vab u ime boljeg sutra. Bio bi to, nema sumnje, neki novi, dobrodošli standard, ako netko ne odluči poslušati promućurna Predsjednika pa stvarno ne ukine javni natječaje kao takve. Sve bi došlo na svoje mjesto, samo da nije tog biračkoga tijela koje je jednostavno oguglalo, ako već na nekoj nižoj razini ne čeke svoju priliku da se nađe u nekoj maloj prostorijici gdje se dijele karte ispod stola.
Za tanjur gulaša
U Otvorenom, tamo negdje na kraju balade. Nikola Grmoja otprilike poručuje kako se ne može riješiti ništa ako ćemo slati naokolo poruke da je u redu kad koalicijski partneri dogovaraju podjelu plijena, a nije u redu kad se nađe netko da sve to snima i naokolo dijeli. Željko Kerum sve je to shvatio poprilično osobno, pa odbrusio Grmoji: »Kad si ti nekom platio gulaš, marendu, dao mu deset kuna!?« Ili, kako reče kolega: »Kad si ti nekome učinio dobro!?« Gulaš!? Marenda!? Deset kuna!? Da bi se bilo, po Kerumovu tumačenju, dobročinitelj!?
Nekom fete pršuta za na čelo, a nekom gulaš, nekom fotelja u kakvoj javnoj ustanovi, a nekom deset kuna. Srozali smo se posve, iako da je lijepo pokušati štogod toplo i na žlicu, ili jednostavno ne znamo bolje. No, činjenica da tanjur gulaša čini dobročinitelja kad dolazi iz svijeta politike ipak vrijeđa. Ljepotani na izbornim pozornicama mora li bi obećati ipak malo više. Vrijeme je da kožu prodamo skupo, ili je vrijeme za evanđelje po Kerumu. Od opčinjenosti pršutom do gladi za gulašem dovezli smo se sami. Nekada je čežnja za kleti samo djelić sudbe klete. Pogriješiti je i previše lako. Da gulaš!? Nekad je janje bilo standard, ako ne i vol na ražnju.
Siniša Pavić
Politička sudba klet(a)
Siniša Pavić
31. siječanj 2021 09:41
Foto Sanjin Strukic/PIXSELL
Negdje pršut, negdje slanina, negdje šunka, negdje kobasica, a svugdje gdjekoja bačva kako je i red. U takvoj atmosferi čovjeku svašta pada na pamet. Normalnom čovjeku. Nekada je čežnja za kleti samo djelić sudbe klete. Pogriješiti je i previše lako
Uvijek je to tako, jer vrag je klet. Vrag, isto kao i konoba, oštarija, prostor kvadratima mali ali velik sadržajem. Negdje pršut, negdje slanina, negdje šunka, negdje kobasica, a svugdje gdjekoja bačva kako je i red. U takvoj atmosferi čovjeku svašta pada na pamet. Normalnom čovjeku.
Evo, Roko, recimo. On je dan danas legenda zagorskih bregi samo zato što je u jednoj kleti prihvatio revolveraški izazov. Dobro, nije tu baš bilo pištolja ni klasičnog dvoboja na prašnjavoj ulici, ali se jesu jačali on i najjači srednji prst krapinsko-zagorski. Igra je jednostavna, nalik obaranju ruke, samo što se ovdje zakači prst srednjak za prst srednjak pa momci jedan drugom pokušavaju zavrnut prst. To što se zna dogoditi da se protivniku slomi prst, u kleti je normalno. Izgubiti titulu na domaćem terenu u kleti se lakše podnosi.
Naivni lav
Tako zna u kleti biti kad si mlad i nepromišljen. Kad si političar i promišljen teme su druge, iako pogonsko gorivo bilo i isto. Priču već znate. HDZ-ov mladi lav Žarko Tušek, u kleti se našao s nezavisnim vijećnikom iz Oroslavja Viktorom Šimunićem, pa su se kroz razgovor ugodni hitnuli sve do problematike lokalnih izbora. HDZ-ov mladi lav nakanio je konačno za stranku osvojiti županiju, a ne da je SDP-ova, za to mu treba nezavisni vijećnik, a kako je u ratu i ljubavi i hrvatskoj politici sve dozvoljeno, nudi mu od mukte štampanja plakata do imenovanja na koju god hoće funkciju, može i onu ravnatelja gdjekojeg parka prirode. Samo, avaj i kuku. Nema tu više viteštva k’o što ga je bilo u Roka i onog doprvaka u zavrtanju prsta srednjaka. Ovaj razgovor je sniman. Pa dan u javnost. Pa objavljen u novinama. Pa ga mora komentirati čelnik HDZ-a Andrej Plenković. Pa ode sve, da prostite u tri materine, priče ze laku noć.
Kažu javnost i oporba da je to politička korupcija, kad član stranke na vlasti nudi funkcije za koje, šatro, treba javni natječaj biti proveden. Ali, kažu vrhovnik Vlade i vrhovnik države da je sve to priča od slatke vode. Tušek je samo bio naivan, navučen na tanušan led, neoprezan i taman takav da skoči malo s onu stranu morala, ali nikako s onu stranu zakona. I bome ovaj put im se dade dati za pravo, pogotovo predsjedniku Milanovića kada kaže: »Ukinite javne natječaje!« Jer, kako veli, koga mi tu lažemo. Fakat, koga mi tu lažemo, kad sve je to u nas politički standard.
Svehrvatski standard
Čim je kamera ulovila Željka Keruma u stolci emisije Otvoreno, bilo je jasno zašto je tu: da najprizemniji način objasni narodu što mu to zapravo poručuju premijer i predsjednik kada pjevaju onu »bio sam naivan, naivan i mlad«. Prva je sekunda utakmice, odnosno emisije, a sudac već može svirati kraj. Jer, majstor jasno kazuje da ništa što se u toj kleti dogodilo nije čud(n)o, jer sve što se dogovaralo svehrvatski je standard od stoljeće sedmog. Ljudi su se samo dogovarali, onako kako se dogovaraju koalicijski partneri na svim razinama od vrha do dna, od Vlade do mjesne zajednica. Natječaji su samo farsa i naivac je onaj koji misli da su pisani za najbolje i najvrsnije, kad su samo moneta za potkusurivanje i fotelja za uhljebljenje sitnozubih jezičaca na političkoj vagi. Kao da je to neka tajna.
A ako nije tajna zašto se čudimo Tušeku ko pura dreku!? Zapravo, Kerum se i ne čudi, niti ga krivi, tek mu se lice krivi na one koji i kad u kleti razgovaraju, uz kupicu dobra vina, imaju vremena i obraza paliti snimač zvuka. To je sve samo standard nije. Kad si u opuštenom društvu i zadovoljan svojim dosegom i funkcijom, onda lijepiš sebi na čelo fetu od pršuta, to valjda već i polaznici prvog razreda osnovne škole znaju, a ne da snimaš onog tko ti zvijezde skida s neba. U protivnom srušit će se svi mehanizmi brižno građeni godinama, mehanizmi vladanja, koaliranja, dogovaranja, silaženje niz dlaku u ime viših interesa, trgovine funkcijama u ime nekih malih i malo većih pobjeda… A ako se sve sruši, što će ostati!? Pa politikom se više nitko ne bi u nas ni znao baviti, da im uzmeš – standard!
Priča naopako
Samo ne treba se pjeniti po tko zna koji put, kad će za koji mjesec birači krenuti put glasačke kutije da djeluje i glasa lokalno, pa opet oprostiti sve društvu iz kuta. Treba tu priču okrenuti naopako. Možda će, doduše, rezultat biti isti, ali sam postupak će biti mrvicu transparentniji. Neka se kampanje za lokalne izbore, a onda i izbori sami, održe po pravilima kojima se biraju misteri i misice, recimo. Nek se kandidati penju na pozornice jedan po jedan, pa neka odjeveni što u najbolje odijelo, što u kupaće gaće, progovore o svim foteljama što su ih dali ispod stola, svim dogovorima, svim nekretninama koje su sebi priskrbili, svim javnim natječajima što su ih za rodbinu i prijatelje namjestili, svim pogodbama sitnim i krupnim, svim potezima kojima su zadužili predsjednike svojih stranka.
I bit će biraču sve jednostavnije. Umjesto da doma na slijepo, na osnovu škrtih podataka, intuicije i gatanja gađa na koju mu je kartu zaigrati da bi zaposlio i on članove rodbine, dobit će sve na toj malo seoskoj pozornici. Pa će birati onog tko je bolji, tko je vještiji, tko je priskrbio sebi pa će znati i drugima, tko poštuje dogovore i pregovore, tko lako sklapa važna prijateljstvo, tko se ne libi ucijeniti, tko se lakše ili bolje ili skuplje proda. Birat će onog tko se ne libi u kleti uz žmul vina na stol iznijeti i konkretni vab u ime boljeg sutra. Bio bi to, nema sumnje, neki novi, dobrodošli standard, ako netko ne odluči poslušati promućurna Predsjednika pa stvarno ne ukine javni natječaje kao takve. Sve bi došlo na svoje mjesto, samo da nije tog biračkoga tijela koje je jednostavno oguglalo, ako već na nekoj nižoj razini ne čeke svoju priliku da se nađe u nekoj maloj prostorijici gdje se dijele karte ispod stola.
Za tanjur gulaša
U Otvorenom, tamo negdje na kraju balade. Nikola Grmoja otprilike poručuje kako se ne može riješiti ništa ako ćemo slati naokolo poruke da je u redu kad koalicijski partneri dogovaraju podjelu plijena, a nije u redu kad se nađe netko da sve to snima i naokolo dijeli. Željko Kerum sve je to shvatio poprilično osobno, pa odbrusio Grmoji: »Kad si ti nekom platio gulaš, marendu, dao mu deset kuna!?« Ili, kako reče kolega: »Kad si ti nekome učinio dobro!?« Gulaš!? Marenda!? Deset kuna!? Da bi se bilo, po Kerumovu tumačenju, dobročinitelj!?
Nekom fete pršuta za na čelo, a nekom gulaš, nekom fotelja u kakvoj javnoj ustanovi, a nekom deset kuna. Srozali smo se posve, iako da je lijepo pokušati štogod toplo i na žlicu, ili jednostavno ne znamo bolje. No, činjenica da tanjur gulaša čini dobročinitelja kad dolazi iz svijeta politike ipak vrijeđa. Ljepotani na izbornim pozornicama mora li bi obećati ipak malo više. Vrijeme je da kožu prodamo skupo, ili je vrijeme za evanđelje po Kerumu. Od opčinjenosti pršutom do gladi za gulašem dovezli smo se sami. Nekada je čežnja za kleti samo djelić sudbe klete. Pogriješiti je i previše lako. Da gulaš!? Nekad je janje bilo standard, ako ne i vol na ražnju.