Narodni poslanici, u različitim sazivima Sabora, čak su 22 puta dizali ruke za njega. U razdoblju od 15 godina, od 1998. kada je Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika prvi puta izglasan, na Markovu trgu se tako prosječno o tom zakonu zborilo i glasovalo 1,4 puta godišnje. Dužnosnički zakon zasigurno nije rekorder kada je riječ o učestalosti njegovih izmjena. Ima i gorih slučajeva u državi u kojoj je jedan od nacionalnih sportova i pravna nesigurnost u segmentu čestih promjena zakonodavstva.

   No, koliko kod se puta dužnosnički zakon nadograđivao, jedna njegova nit konstanta je još od kolovoza 1998. godine kada je stupio na snagu. Istina, desetljeće i pol unatrag plaće u tvrkama i ustanovama u kojima je država ili većinski vlasnik ili osnivač, tek su se stidljivo spominjale. Ali su se spominjale. Ne kao nekakvi izuzeci, već kao pitanje prema kojem se valja odnositi u skladu s odredbama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika.

   Nakon niza zakonskih izmjena, propis je u tom elementu i više nego jasan. Pa kaže: »Plaće, odnosno naknade članova uprava trgovačkih društava, ravnatelja ili drugih voditelja ustanova, te njima odgovarajućih organa (tijela) drugih pravnih osoba, u kojima država ima većinski udjel, odnosno paket dionica, ili koje su u pretežitom vlasništvu države, ili kojih je osnivač država, utvrdit će se prema odredbi članka 12. ovoga Zakona, s time da ne mogu biti više od primjenom ove odredbe utvrđenih plaća ministara«. Članak 12. zakona utvrđuje dužnosničke koeficijente, a sve i da ih ne utvrđuje iz zakonskog je teksta jasno da plaće ravnatelja raznih ustanova, agencija, zavoda, bolnica ne smiju biti veće od ministarskih.

   Zakon je, dakle, jasan. Unatoč tome, u godinama iza nas bilo je nekoliko »akcija« obuzdavanja plaća. U javnim poduzećima tako se još od 2009. godine primjenjuje antirecesijska odluka Jadranke Kosor prema kojoj plaće direktora ne smiju prelaziti 3,2 prosječne plaće u zemlji. Na ravnatelje raznih ustanova i agencija, nebrojeno se puta apeliralo. No, bila plaća ministarska, direktorska ili ravnateljska provjerljiva je i po zakonu bi trebala biti javna.

   Vlast je, međutim, ponovo utvrdila da ima i plaća koje u u neto iznosu daleko-daleko iznad propisanog ministarskog okvira. Naime, statutima raznih ustanova pronalazio se način za zaobilaženje pravila. No, nije to toliko problem čelnika poduzeća, ustanova, agencija, bolnica…. Oni su se ponašali i ponašaju kako im se dozvoli. Zakon kojima su i njihove plaće regulirane, očito, nikada nije stvarno saživio. A to je problem aktualne, kao i svih bivših vlada. Nikada nije bilo volje da se red doista uvede i stoga svaka nova najava provjetravanja plaća s punim pravom zvuči kao demagogija. Jer, u osnovi sve je više nego jasno. Zakon postoji. Ako se ne primjenjuje, postoji rješenje. Sve te čelnike-dužnosnike na koje se on odnosi postavlja Vlada. Zašto ih ne smijeni i zašto nisu bili smjenjivani jer ne poštuju zakonske odredbe? Kada vlast na to pitanje odgovori, onda više problema ne bi trebalo biti. I onda se neće svako toliko javnost paliti velikim porukama o čišćenjima u vlastitom dvorištu jer će takva čišćenja biti izuzeci. A zakoni će postojati da bi se doista i primjenjivali.