Za nepunih tjedan dana sindikati javnih i državnih službi kreću u provođenje trodnevnog referenduma među svojim članstvom o akcijama na koje je članstvo spremno.

Što će sadržavati referendumski upitnik sindikati za sada čuvaju.

No, njihovi generalni zahtjevi su vraćanje svih oduzetih i umanjenih naknada, dodataka na plaću i koeficijenata.

Traže i povlačenje zakona kojima su derogirani kolektivni ugovori.

Ne misle pritom da će pritiscima koje planiraju i koji bi, kako najavljuju, mogli paralizirati sustav, sve što traže dobiti preko noći.

Računaju na pregovore i dogovor o rokovima povrata, odnosno dogovor o prijelaznom rješenju. 

   Što će i kako će sindikati, još ćemo vidjeti. A što radi vlada. Pravi se da tamo neka grupa nezadovoljnika ne postoji?

Ne i, da. Zapravo, nastavlja raditi po već utabanim stazama. I svojim pristupom radi za sindikate. 

   Da je vlada učinila startnu grešku još tamo početkom prošle godine odavno je poznato.

U lijepoj maniri zvanoj socijalni dijalog, najprije je donijela odluko o smanjenju sredstava za zaposlene u državnim i javnim službama.

Onda se ta odluka mjesecima kiselila dok se vlada nije odlučila skupiti hrabrost i prizvati sindikate za pregovarački stol.

Prošla je ljetna, pa jesenska i u konačnici zimska runda pregovora o nečem što je i prije pregovora bilo zacrtano. Dio sindikata prihvatio je igru, dio odbio. 

  No, iz cijelog lanjskog pripetavanja sa sindikatima, vlast ništa nije naučila. Uostalom i ugovorena umanjena prava, osim onih zakonom derogiranih, u javnim službama još nisu u primjeni. Zbog čega?

Jednostavno, resorna ministarstva gotovo pola godine od donošenja Temeljnog kolektivnog ugovora (TKU) nisu sjela za stol sa sindikatima i otvorila granske kolektivne ugovore. A za to se ne mogu kriviti ni sindikati, a ni zakon o reprezentativnosti. To je problem ove vlasti. 

   Kada, pak, granski kolektivni ugovori dolaze na red? U pravom trenutku. Odnosno, nakon što je 12 sindikata javnih i državnih službi najavilo sindikalne akcije. Početkom svibnja obrazovnom sustavu – najmobilnijem sustavu u državnim i javnim službama – na stol stižu tri vladina prijedloga sadržaja granskih ugovora.

U njima se reže sve što se rezati može. Da, neosporno je da su to početni prijedlozi, startne pozicije u kojima poslodavac nudi gole kosti. Hoće li na njima biti mesa, ovisi o sindikatima i pregovaračkom procesu. 

  Neosporno je, međutim, i da je vlast tim svojim potezom odigrala igru za sindikate. Ako su mislili da im je među članstvom možda splasnulo nezadovoljstvo, sindikati se mogu zadovoljno smješkati.

Ogoljeni kolektivni ugovori, članstvo će mobilizirat. Ako, pak, vlast misli da u obrazovanju neće moći štrajkati jer su im u pravom trenutku (da spriječe štrajk) servirali pregovore, onda se vara. Ili zaboravlja, da je obrazovanje, baš kao i dio zdravstva u sporu s poslodavcem još od lani.

Pa i ako se pregovarački proces u osnovnom, srednjem i visokom školstvu otvori pred kraj školske godine, ti su sustavi i dalje u sporu s vladom. Zbog TKU-a kojeg nisu prihvatili. U sporu je i dio zdravstva. A ostali, e oni će zasigurno naći put do akcija.