Doći će dan kada će naša šutnja biti moćnija od vašeg blebetanja!«, riječi su upisane na spomeniku žrtvama masakra na Haymarketu. Izgovorio ih je, prije no što je obješen, August Spies. Bio je jedan od osmorice osuđenih anarhista i radničkih aktivista kojima se sudilo zbog događaja s početka svibnja 1886. godine. Iako su prvosvibanjski prosvjedi zahvatili više od tisuću tvornica u SAD-u, Chicago je urezan u povijest. 

   Trećeg dana štrajka poslodavac je među radnike tvornice McCormick Harvester Works poslao štrajkolomce. Došlo je do sukoba u kojem je intervenirala policija ubivši četvoricu radnika i mnoge ranivši. Bilo je to 3. svibnja. No, pravo krvoproliće zbilo se dan poslije kada su anarhisti i radnički aktivisti sazvali mirnu skupštinu na Haymarket trgu. Kada je skup već bio pred krajem, a u publici ostalo 200-tinjak radnika, policija je zahtjevala njegovo raspuštanje. Netko je bacio bombu. Poginuo je jedan policajac, više ih je ranjeno. Policija je zapucala; ubijeno je sedam policajaca. Broj ubijenih radnika nikada nije utvrđen. No, nakon događaja uhićeno je devetero anarhista i radničkih aktivista. Samo je jedan od njih pušten na slobodu s koje je pronosio glas o masakru na Haymarketu i onom što se nakon njega zbilo. Suđenje ostalima bilo je namješteno. Suđeno im je zbog aktivizma, borbe za radnička prava. I svi su bili krivi. 

   U čast žrtvama i čikaškim zbivanjima s početka svibnja 1886. godine danas u svijetu slavimo Praznik rada. Priznat je on 1891. godine na Drugom kongresu Internacionale. 

  Praznik rada, dakle, nikako ne može biti apolitičan dan. Ono što se se prije 127 godina dogodilo u Chicagu i te kako je bilo povezano s politikom. Ako ne zna narod, barem bi političari trebali znati da 1. svibnja nije dan graha i piva. Ako ih to do danas nisu naučili domaći sindikati (a prosvjedovali su oni od kada je Hrvatske i na 1. svibnja), onda su to mogli naučiti od europskih i svjetskih sindikata. Dakle, prozivanje sindikata za politizacijom Praznika rada, potpuno je promašena taktika. No, to je taktika koja još jednom dokazuje kako se vlast ne zna nositi s kritikom. Tako vladajući političari misle i kako politiku onog tko je na vlasti ne može kritizirati nitko tko nije registriran kao politička stranka. Začuđujuća je i promjena smjera dijela političara. Tako potpredsjednik vlade 1. svibnja navodi kako bi otišao na sindikalni prosvjed da je u Zagrebu jer je to prosvjed protiv bivših politika koje su Hrvatsku dovelu u ovu situaciju. Nepuna 24 sata kasnije »mijenja smijer« i sindikatima poručuje da osnuju stranku. 

  Isto što im je resorni ministar rada poručio na Praznik rada. A ministar financija ide korak dalje, pa sindikalce naziva frustriranima i punim mržnje. Što li bi tek domaći političari poručili španjolskim, talijanskim, grčkim ili francuskim sindikalistima? Bolje ne razmišljati o tome. Sva sreća da zrno razuma stiže s Pantovčaka. Pa predsjednik mudro ističe kako su sindikalni prosvjedi legitimni. A tko je rekao da nisu? 

   A kada se ispod svog tog folklora podvuče crta, sindikat i radnici – u cijelom svijetu, pa i Hrvatskoj – danas se bore za isto ono za što su se američki radnici borili prije 127 godina: 8-8-8. Prevededeno, osmosatno radno vrijeme, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena.