Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom izradila je i Saboru uputila posebno izvješće o zaštiti prava osoba s autizmom i poremećajima iz autističnog spektra. Potresno je to izvješće. Potresno, jer kao i mnoga slična izvješća o zaštiti prava ranjivih skupina pokazuje koliko smo malo ili nimalo napredovali kao društvo i kako se teško probijati kroz birokratski aparat, razbijati ukorijenjene modele ponašanja, stvarati okruženje koje će eliminirati socijalnu isključenost.

   Precizne brojke o tome koliko osoba u zemlji boluje od autizma nema, odnosno u registru je nešto više od 1,3 tisuće osoba, mahom djece što pokazuje da se posljednjih godina toj bolesti pridaje malo više pozornosti. No, taj službeni podatak tek je kap u moru. Sama pravobraniteljica navodi kako se u Hrvatskoj autizmom sustavno počelo baviti prije više od tri desetljeća, ali je taj zamah bio kratka vijeka. Pa, umjesto »da do sada napredujemo, gradimo kvalitetniji sustav brige za osobe s autizmom i pratimo svjetske trendove, zaostali smo na području ranog otkrivanja, dijagnostike, rehabilitacije, a posebno u skrbi za odrasle osobe s autizmom«.

   Kakva se, zapravo, pozornost autizmu pridaje i koliko se u društvu čini da bi se osigurala kvalitetna dijagnostika, podrška oboljelima i obitelji, prilagođen obrazovni sustav, rehabilitacija, odnosno svi oni elementi koji bi trebali oboljelom osigurati uključenost u društvo, poprilično je bolno opisala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Naime, ona ističe kako se o problemima autizma progovori jednom godišnje, početkom travnja kada se obilježava dan osoba s autizmom. Prigodno, tada se pokuša zainteresirati zajednicu za osobe s autizmom, organiziraju se tribine, okrugli stolovi, rasprave, i na koncu u zrak puste plavi baloni.

   No, »nakon što svi plavi baloni odlete iz hrvatskih trgova«, problemi izbijaju na površinu. I nije to specifično samo za autizam i poremećaje iz autističnog spektra. Takva priča ponavlja se i s mnogim drugim bolestima, ali ne samo njima. Većina problema u društvu svojih »pet minuta slave« dobiju za kakva prigodna dana, onda se čuje puno velikih riječi, najava rješavanja problema, a kada se svjetla svečanosti pogase, sve krene po starom. Do iduće prigode.

   »Beskrajna prepiska i nebrojeni sastanci« na svim razinama, u osnovi nisu urodili ničim osim tračka dobre volje koja nikako da se pretoči u nešto konkretno. A plave balone trebalo bi puštati svakodnevno, dok god roditelji oboljelih ne prestanu tragati za dijagnostikom, skrbi, obrazovnim programom…