Uhljebi i uhljebljenja. Te dvije riječi najčešće se mogu čuti kada neko ministarstvo raspiše natječaj za popunjavanje radnih mjesta. I onda su neizbježne priče o tome kako državna administracija ništa ne radi, da svaka nova politička garnitura na vlasti zbrinjava svoje poslušnike, čete neradnika koji žive na leđima realnog sektora rastu…. I tako, uglavnom su na repertoaru birane riječi u funkciji prokazivanja te niškorisne administracije koju bi, sudeći prema dijelu medija, trebalo raspustiti. A kad bi 65 tisuća zaposlenih u državnim službama ostalo bez posla, ili barem njih 50 posto, onda bi državi, ako je suditi po tim sporadičnim medijskim vapajima, sve krenulo puno bolje. Dodatni niškorisnici su, naravno, svi zaposleni u javnim poduzećima. Daleko od toga da i u javnim poduzećima i u tijelima državne uprave nije bilo i još uvijek ima nepotrebnog zapošljavanja, odnosno zbrinjavanja. A kad im se pribroje svi oni iz javnih službi, kolona je nepregledna. Dakako, i u državnim i u javnim službama ima onih koji itekako rade i svoje plaće zarade, a i onih koji bi vjerojatno trebali poslodavcu platiti što ih drži na radnom mjestu. No, to nije boljka samo državne administracije ili javnih poduzeća, to je boljka i realnog sektora i privatnih poslodavaca koji u njemu caruju.

   Ovog ljeta na niškorisnoj meti je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, koje je, gle čuda, u jeku godišnjih odmora raspisalo natječaj za zapošljavanje 22 službenika na neodređeno vrijeme. U jeku godišnjih odmora, valjda, kako bi pokušali prikriti svoju prljavu rabotu uhljebljavanja. No, nije im uspjelo. Otkriveni su i prokazani. Jer rade nešto što ne bi smjeli raditi. I to u ministarstvu u kojem je po sistematizaciji nepopunjeno stotinjak radnih mjesta. I, da ne bi bilo zabune, ministarstvu koje je od onih davnih dana kada je Hrvatska kretala na put eurointegracija isticano kao jedno od ključnih tijela vlasti s nedostatnim administrativnim kapacitetima. Niti jedno izvješće o napretku Hrvatske, u dijelu koje je obrađivalo poglavlje 19. odnosno socijalnu politiku i zapošljavanje, nije propustilo upozoriti na slabe administrativne kapacitete ministarstva. Ono na što se posebno ukazivalo je pitanje inspekcijskih službi. Novije analize, pak, ukazuju i na slabe administrativne kapacitete kada je riječ o kreiranju projekata koji se mogu financirati iz sredstava Unije.

   Većina otvorenih radnih mjesta u ministarstvu rada vezana je uz »europske poslove«. Sve i da nije, zar bi tijelo uprave koje ima nepopunjenjih 100-tinu radnih mjesta trebalo odustati od popunjavanja tih radnih mjesta? Očito bi trebalo. I očito bi i dalje trebalo ignorirati stvarni problem nedostatka radne snage kada je riječ o inspektorima rada i inspektorima zaštite na radu. Nije ih bilo dovoljno ni godinama unatrag dok je postojalo zasebno tijelo – Državni inspektorat. Nema ih dovoljno ni danas. Štoviše, rupa se produbila jer je nakon razdvajanja Inspektorata dio ljudi ili otišao u mirovinu ili otišao u druge službe. I tako danas Hrvatskoj nedostaje 60-tak inspektora rada, dok ih je lani nedostajalo upola manje. Kada će se raspisati natječaji za ta radna mjesta, tko zna. Vjerojatno opet u sezoni godišnjih odmora kako se javnost ne bi uznemiravala zbrinjavanjem poslušnika u državnoj službi.