Nije čudo da se OIB, čedo Ivana Šukera, nekadašnjeg ministra financija, s teškom mukom probio u sustav. I da se još probija
Tko kaže da Hrvatska nije socijalna država, poprilično se vara. O svojim državljanima skrbi, što bi se reklo, od kolijevke pa do groba. Pa i nakon pogreba u nekim slučajevima sudeći prema pokazateljima koje je obavezno uključivanje OIB-a, osobnog identifikacijskog broja, iznjedrilo u mirovinskom sustavu. I tako smo nakon lažnih glasača, lažnih invalida, dobili i lažne umirovljenike.
Kada je lani OIB postao obavezan podatak bez kojeg nema isplate mirovine, nastala je poprilična strka među umirovljenicima. Bez obzira što je Mirovisko osiguranje tijekom godine »povlačilo« OIB-e korisnika, a one čije podatke u sustavu nisu mogli pronaći u nekoliko navrata informiralo da bez dostavljenog podatka mirovinu ubuduće neće primati. Većina umirovljenika koji su se oglušili na upozorenja, živi izvan Hrvatske. No, od studenog do danas broj onih koji su mislili da se na njih obveza ne odnosi polako se smanjivao.
Od više od 125 tisuća korisnika mirovine bez OIB-a u bazi podataka, do danas je broj pao na 9.485, pri čemu devet tisuća umirovljenika koji mirovinu nisu primili mjesecima, ali im se ona »skladišti«, živi izvan Hrvatske.
U ovih četiri-pet mjeseci od kada se mirovine privremeno obustavljaju za sve one koji nisu dostavili osobni identifikacijski broj, pokazalo se i kako je mirovina isplaćivana za 26 umirovljenika koji više nisu među živima. Njihove obitelji, mirovinu su uredno primale i trošile nakon smrti korisnika. Najekstremniji je slučaj obitelji koja je puna dva desetljeća nakon smrti korisnika mirovine uredno svaki mjesec mirovinu primala. Stigao bi poštar, netko bi potpisao doznaku, podigao novac. Kućni proračun obitelji nepostojećeg umirovljenika popravljan je za oko dvije tisuće kuna mjesečno, a sve se to zbivalo u Zagrebu.
Taj slučaj, kao i ostali slučajevi podizanja mirovina za preminule korisnike samo su još jedan pokazatelj nereda, odnosno nesređene države. Ova situacija kroz sustav se provukla jer je umirovljenik kojemu je mirovina isplaćivana na kućnu adresu živio van Hrvatske, gdje je i umro. Domaće institucije informaciju o smrti nisu imale. Da nije uvedena obaveza dostave OIB-a nepostojećem korisniku mirovina bi možda bila isplaćivana i u narednim desetljećima. Pitanje je samo što je s devet tisuća umirovljenika koji žive u 30-tak država svijeta i koji od studenog prošle godine nisu primijetili da im na račun ne sjedna mirovina. Koliko god ona iznosila, na računu bi se trebala primijetiti.
Ništa drugačija ova priča nije od one o mrtvim glasačima, odnosno nesređenim biračkim popisima. Nije puno drugačija niti o priče o lažnim invalidima, lažnim diplomantima… Ona je, naprosto, produkt desetljeća nerada i nebrige, koja je ponekad bila i politički programirana.
Nije čudo da se OIB, čedo Ivana Šukera, nekadašnjeg ministra financija, s teškom mukom probio u sustav. I da se još probija. Jednom, kada u potpunosti saživi i kada će se napokon koristiti i u sustavu zemljišnih knjiga, tko zna kakvih će sve čuda u javnosti biti.
A do tada, blagodati socijalne države vjerojatno će i dalje koristit oni koji na to pravo nemaju. Oni koji su najpotrebniji čekat će bolja vremena i izdašniju skrb države o njima.
