Dobro je da generacije učenika uče i o industrijskoj demokraciji. Da nema obrazovnih sindikata, teško da bi o tome nešto saznali u sustavu obrazovanja. Međutim, čini se da je došlo vrijeme da te svoje metode upoznavanja generacija učenika s industrijskom demokracijom obrazovni sindikati malo bolje promisle i malo bolje pripreme školski sat ili sate na temu industrijska demokracija.

Naravno, posve bi nerazumno bilo tvrditi da su prosvjetni radnici dobro plaćena kategorija radnika koja u štrajkove ulazi iz hira. Ljudi o čijem radu, znanju i prenošenju znanja, poticanju učenika da na samima sebi rade i više od onog što sustav od njih zahtjeva, nikada ne mogu biti dovoljno plaćeni. Ti ljudi, koji se u svim svojim javnim borbama rado uspoređuju s liječnicima i podsjećaju da su najpotplaćenija visokoobrazovana radna snaga, zaborave podsjetiti da su i sami pridonijeli razvoju onih koji su bolje plaćeni od njih.

Međutim, ti isti učitelji, nastavnici, profesori, koliko god bili spremi stupiti u industrijsku akciju, zvala se ona javni prosvjed ili štrajk, već su pomalo zapeli u kolu vlastite borbe za boljitak koji nikako da dođe.

Sjeća li se itko više dokumenta pod nazivom Sporazum o osnovici za plaće u javnom službama? Dva puta su zbog tog dokumenta organizirani štrajkovi. I nisu trajali samo jedan dan. I uspjeli su, reći će sindikati. Uspjeli su jer je njihov rezultat bio sporazum potpisan s Vladom.

E, a kako je taj uspjeh zapravo izgledao u praksi? Još tamo davne 2006. godine, u listopadu, tadašnja je Vlada krenula u pregovore sa sindikatima javnih i državnih službi o osnovici za izračun plaće u 2007. godini. Vlada je nudila rast od pet posto, sindikati su tražili više. Pregovori su pukli, pokrenuto je mirenje, a potom i štrajk koji su iznijeli obrazovni sindikati. Nakon četiri dana štrajka, sjelo se za stol. Postignut je sporazum o trogodišnjem rastu osnovice za šest posto, a od 2010. do 2012. rast niži za jedan indeksni bod u odnosu na rast BDP-a. Za obrazovni sustav ugovoren je i poseban šestogodišnji dodatak na plaću.

A onda je stigla 2009. godina i Sporazum je pao u vodu. Opet kreće štrajk i opet ga iznosi obrazovna vertikala prisiljavajući vladu da sjedne sa sindikatima za stol i provede maratonske pregovore. Sredinom svibnja te godine sklopljen je novi sporazum o plaćama, poprilično kompliciran. Iako se činilo da su sindikati dugoročno nešto postigli, makroekonomski put unatrag dogovor je potopio. Sporazum nije konzumiran, pa čak niti nakon revizije 2011. godine. Gospodarske prilike naprosto nisu davale prostora za to. U međuvremenu je došlo i do promjene vlasti, i novih rezanja u javnom sektoru, pa i štrajka upozorenja obrazovnog sustava. Danas sindikati organizirajući novi štrajk kojim traže rast plaća, podsjećaju na tu 2012. i štrajk upozorenja izražavajući nadu da će im, za razliku od tada, javnost biti naklonjenija.

No, nije to više pitanje naklonjenosti javnosti. Više je pitanje trenutka koji vertikala bira za bunt. Uoči izbora, u trenutku kada je privremeni proračun izglasan, Sabor raspušten, a praktično i Vlada, iako još tehnički nije postala tehničkom. U tom trenutku štrajk ima smisla samo ako se vuče do izbora nove vlade. To je teško očekivati, jer bi značilo da štrajk mora potrajati još skoro dva mjeseca. A potpisivanje nekakvog sporazuma o budućim obvezama vlade, tko god je sastavio, bilo bi bacanje pijeska u oči. Jeftini razlog za povlačenje iz krivo tempirane bitke.