Tjedan je dana do stupanja novog stečajnog zakona na snagu. Tjedan dana u kojima država treba pronaći sredstva za isplatu zaostalih plaća radnicima Imunološkog zavoda, dojučerašnjeg trgovačkog društva, koje je ušlo u postupak pretvaranja u javnu ustanovu. Tri plaće radnici Imunološkog još potražuju. Zapravo, već i četvrtu koja se kao ne računa u ona zapisana dugovanja. S novim stečajnim zakonom, pak, priča o pretvorbi tog poduzeća mogla bi pasti u vodu jer se, među ostalim, stečaj po službenoj dužnosti od prvog dana rujna može otvoriti u tvrtkama koje su nesposobne za plaćanje i koje su prezadužene. A dužnik nesposoban za plaćanje onaj je koji u Fininom očevidniku ima jednu ili više osnova za plaćanje koje nije uspio platiti u razdoblju duljem od 60 dana, ili ako nije isplatio tri uzastopne plaće radnicima.
Tri uzatopno neisplaćene plaće uteg su koji visi nad Imunološkim. Nakon što je Vlada donijela odluke kojima »preuzima« Imunološki neozbiljno bi bilo ta sredstva ne osigurati jer se u tom slučaju priča opet vraća na početak. A što će se dalje zbivati, hoće li buduća javna ustanova dobiti dozvole za rad, tek treba vidjeti. Bez dozvola koje jamče prozvodnju dugoročno od posla neće biti ništa.
Pitanje je, međutim, zbog čega je trebalo pune dvije godine da država krene spašavati Imunološki zavod, formirajući ga kao javnu ustanovu za obavljanje djelatnosti »u području zdravstva koja je od strateškog i općeg gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku«. Nejasno je zbog čega je to Imunološki postao strateško poduzeće u srpnju/kolovozu 2015. godine, a nije mogao postati u kolovozu 2013. godine kada im je HALMED uskratio dozvole za proizvodnju bakterijskih cjepiva i krvnih pripravaka od kojih su priskrbljivali 70 posto svojih prihoda.
U dvije godine od gubitka dozvola, preko pokretanja stečaja, poništavanja stečaja, najave predstečajne nagodbe, štrajka, pokušaja privatizacije poduzeća nimalo se nije krenulo naprijed. Jedini izlet izvan redovne rute u tom je periodu bila privremena dozvola za prodaju robe sa skladišta čime je Imunološki barem nešto naplatio i isplatio dio plaća.
U dvije godine u pogone ustanove od strateškog značaja nije uložena niti kuna. Strojevi koji su prije dvije godine proizvodili bakterijska cjepiva i krvne pripravke i dalje su u pogonima. Samo su malo stariji i malo neiskorišteniji pa je i pitanje u kakvom će stanju biti u trenutku kada se stave u pogon.
Svakako, za radnike je, pa makar i nakon dvije godine agonije, dobra vijest da će raditi u strateškoj ustanovi. Koliko je ona strateška za, ne sadašnju već i prijašnje vlade, svjedoči i činjenica da je Zavod još 1998. godine izgubio licencu Svjetske zdravstvene organizacije. Dakle, u stratešku ustanovu, zapravo se desetljećima nije ulagalo, ali tek kada je dotaknula dno stigla je odluka da se nešto napravi.
Koliko god to možda zločesto zvučalo, Imunološkom i njegovim radnicima očito u prilog ide izborni ciklus u Hrvatskoj. Ono što se danas radi moglo se napraviti odavno, ali niti jedan moment u zadnje dvije godine nije bio dovoljno dobar. A i taj Imunološki, pokazao se tvrdim orahom. Ne da se i ne da, stalno kopka. Ne možeš ga zaboraviti, ne možeš ga pustiti da odumre sam od sebe, kao što je, primjerice, u samom početku mandata odumro Vjesnik. Pa kad su već tako žilavi ti u Imunološkom, red je da postanu od strateškog interesa. Ma što to značilo.
