Radno zakonodavstvo, sustav kolektivnog pregovaranja, politika plaća, temeljna socijalna zaštita – sva ta područja snažno su uzdrmana u cijelom nizu europskih zemalja u godinama iza nas, godinama kada je temeljni postulat izlaska iz krize bio rezanje i štednja.

Malo je europskih zemalja u kojima nisu provedene reforme. Najgore su u toj priči prošle zemlje – Portugal, Irska, Cipar, Grčka –  koje su duboke rezove provodile uz pomoć Trojke, odnosno Europske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke. Europski parlament lani je, nakon »istrage« djelovanja Trojke, donio Rezoluciju u kojoj, među ostalim, žali što su provedene mjere u zemljama u kojima je ona djelovala kratkoročno dovele do povećanja nejednakosti u raspodjeli dohotka. U tim je zemljama došlo do iznadprosječnog porasta nejednakosti, a nije nezamijećeno ostalo ni da rezovi socijalnih povlastica i povlastica za nezaposlenost koji proizlaze iz mjera sadržanih u programima namijenjenih rješavanju makroekonomske situacije, kao i smanjenje plaća, povećavaju razinu siromaštva. Ukazao je EU parlament i na neprihvatljivu razinu nezaposlenosti, dugoročnu nezaposlenost i nezaposlenost mladih te upozorio da stopa nezaposlenosti mladih ugrožava mogućnosti za budući ekonomski razvoj zemalja u kojima je provođena politika Trojke.

Sve što se u proteklim godinama događalo u zemljama Europe, posebno onima koje su provodile snažnije reforme pod paskom Trojke, jasan je pokazatelj da je Europa samoj sebi okrenula leđa, odnosno okrenula je leđa europskom socijalnom modelu. Proklamiran je on i kroz Europsku socijalnu povelju, ugovor Vijeća Europe koji štiti ljudska prava i koji je za potpisivanje otvoren od 1961. godine. I sama Povelja doživjela je nadogradnju, pa je izmijenjena ponuđena  državama od 1996. godine. Hrvatska izmijenjenu Povelju nije ratificirala. Potpisala ju je prije šest godina, a tek se sada sprema i na ratifikaciju dokumenta kojim se utvrđuju prava i slobode svih pojedinaca i jamče socijalna i ekonomska prava, odnosno ljudska prava koja utječu na svakodnevne živote ljudi. Poveljom se uspostavlja sustav nadzora kako bi se potpisano poštovalo od država potpisnica. Hrvatska se do sada nije  baš pokazala revnom u pisanju godišnjih izvještaja o primjeni Povelje u pravu i praksi. Naime, već je potpisom dokumenta preuzela obvezu njegove primjene.

I tako, Hrvatska kreće u ratifikaciju Povelje, u vremenima kada su njeni postulati dobrano poljuljani. Istina, aktualna Komisija ponavlja kako je gotovo s politikom štednje. Dakle, nema namjeru nastaviti politiku štednje svojih prethodnika, no rane koje je ta štednja izazvala teško će zarasti. Pritom ne treba zaboraviti da je i Hrvatska u sređivanju vlastitih makroekonomskih problema posezala za štednjom koja ju košta i prve sindikalne kolektivne žalbe zbog mogućeg postupanja mimo odredbi Povelje kada je riječ o pravu na kolektivno pregovaranje i pravu na organiziranje. Matica hrvatskih sindikata u ožujku je Vijeću Europe, odnosno Europskom socijalnom odboru, uputila žalbu na postupanje Vlade i to zbog zakona o uskrati pojedinih materijalnih prava, kao i otkazivanja dijela granskih kolektivnih ugovora u javnim službama. Što će odbor stručnjaka »presuditi«, tek će se vidjeti.