Hrvatska je nova Grčka, čulo se nebrojeno puta proteklih mjeseci. No, daleko je to od istine jer koliko god Hrvatska bila zadužena ona je svoje dugove još uvijek u stanju servisirati. Međutim, između dviju zemalja ipak postoje sličnosti. Barem kada je riječ o referendumskom izjašnjavanju javnosti. Grci su tako na referendumu ovog vikenda izrekli povijesno ne. Grci referendum nazivaju pobjedom demokracije. Pokazali su da neće pokleknuti pred ucjenama. Osvjetlali su obraz, ali je pitanje što će se u budućnosti zbivati. Politički je to, više nego financijski, test za cijelu Europu.

U osnovi je to više nego jednostavna priča. Netko je dužan i te svoje dugove treba vratiti. Ne pristaje na uvjete kreditora, oni ne pristaju na uvjete dužnika, dužnik organizira referendum, demokracija pobjeđuje, a što slijedi nakon pobjede demokracije tek će se vidjeti.

U Hrvatskoj se slična situacija odvija, iako su ulozi daleko manji, a pobjeda demoracije ne proizlazi iz odluka vlade već zahtjeva građana na koje vlada reagira. Primjer takvih kretanja je i prikupljanje referendumskih potpisa za organiziranje referenduma protiv monetizacije autocesta. I to je samo jedan primjer pobjede demokracije u proteklim godinama.

Cestovna infrastruktura građena je kreditima. Ili kreditima na kredite. Oni nepovoljniji, kada je bila prilika zamjenjivani su povoljnijima. Time zaduženosti nije padala već se u osnovi rok otplate duga odgađao. To odgađanje dovelo je do toga da se dug, odnosno njegova otplata u jednom trenutku koncentrirala u kratkom razmaku što državi i te kako predstavlja problem. I onda je valjalo potražiti nova rješenja. Daljnje refinanciranje duga, koje će opet u nekom trenutku neku vladu pritisnuti ili nešto drugo?

Vlada se odlučila za novi model, monetizaciju autocesta, ili jednostavnije rečeno njihovo davanje u koncesiju na dugi rok pri čemu bi budući koncesionar državi omogućio da se relativno bezbolno riješi dijela dugovanja za izgradnju cestovne infrastrukture. Nije baš da je vlada tu priču plastično narodu predočila, i da je baš svima koji su dali potpis za referendumsku inicijativu protiv monetizacije jasno što je ta monetizacija i što se njome želi postići.

No, narod je odlučio. Kao što je narod odlučio i u Grčkoj. Pobijedila je demokracija. Samo, u slučaju Hrvatske, Vlada narodu nije dala priliku da stvarno na referendumu odlučuje, već je pod pritiskom prikupljenih potpisa za organiziranje referenduma sama pokleknula i izmijenila odluku. Dakle, narodu nije dala priliku da na referendumu možda odluči i  drukčije nego što se  dalo naslutiti da narod zastupa na osnovu pripremne referendumske faze.

No, narod je pokazao da bi odlučivao i vlada je na taj mig odlučila pronaći novi model monetizacije autocesta. Pa će autoceste ići na prodaju putem IPO-a, s očekivanjem da će se na taj način prikupiti oko četvrtine ukupnog duga. Pitanje je međutim koliko će demokracija koja se borila protiv monetizacije biti spremna uložiti u taj novi oblik monetizacije. U konačnici posljedice su iste. Dug valja vratiti na ovaj ili onaj način. On neće biti izbrisan. Može biti samo prolongiran na leđa nekih budućih generacija, a takva su odgađanja dugoročno skuplja. Pitanje monetizacije domaćih autocesta ista je priča kao i pitanje dugova Grčke. Ulozi su jedina razlika u toj priči.