Desetljeće je prošlo od kada je Europska unija osnovala Odbor za sektorski dijalog u profesionalnom nogometu ne bi li i u visoko-komercijalizirani nogomet uvela socijalni dijalog, odnosno pravila koja bi svima onima koji tek ulaze na teren, bez obzira kako će se njihove karijere razvijati, jamčila dostojanstvo rada. Da, nogomet se najraširenije gleda kroz dečke koji su nešto postigli, zvijezde s izdašnim financijskim ugovorima, i pritom se zaboravlja da su i oni nekada bili nepoznati, da su rasli u nekim nacionalnim klubovima, da su prolazili sve i svašta. Kao što to prolaze mnogi klinci koji se tek kreću probijati za svoje mjesto na terenu.

EU je, međutim, napravio tek mali korak. Nacionalni zakonodavni okviri i dalje reguliraju nogometnu industriju. No, na nacionalnim razinama ipak bi se trebao primjenjivati za sada ključni element europskog interesa za približavanje nogometne industrije zajedničkoj politici zapošljavanja – Sporazum o minimalnim uvjetima standardnog ugovora za profesionalne igrače. Njime se, među ostalim, reguliraju odnosi između igrača i kluba, financijske obaveze kluba, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ustupanja igrača, antidopinška politika, pa i pravo igrača na drugo mišljenje nezavisnog medicinskog stručnjaka u slučaju da osporava mišljenje stručnjaka iz kluba…

Godinama neviđena pozitiva, vedrina i radost koju je Hrvatskoj priuštila nogometna reprezentacija, trebala bi se iskoristiti za rješavanje tih životnih, radno-statusnih problema igrača. Kao i za bistrenje muteža u vrhu domaćeg nogometa. Od nacionalnog stadiona ni ova, ni buduće generacije neće živjeti. Niti će on kupiti kopačke talentiranim klincima čiji roditelji nemaju ni za kruh.