Kada bi mogli, domaći poslodavci, odnosno dio domaćih poslodavaca svake bi godine mijenjali radno zakonodavstvo. Ono je, kao što nas godinama žele uvjeriti, rigidno, nefleksibilno… A za poslovni svijet rigidnost i nefleksibilnost najveći su neprijatelji protiv kojih se treba boriti. Nikakvog problema, naravno, ne bi bilo kada bi se radni odnosi određivali »jedan na jedan« i kada bi, valjda, svaki poslodavac mogao kreirati svoju verziju pravila koje valja poštovati. No, tada bi vladao kaos i ono malo zaštite što je radnicima preostalo, ne bi postojalo.

Rigidnost i nefleksibilnost Zakona o radu, na koju ukazuju poslodavci, dobrim je dijelom dojam koji proizlazi iz nepoznavanja zakonodavstva koje se i na njih odnosi. Naravno, ne treba svaki poslodavac ama baš svaki zakon poznavati do u tančine. U tvrtkama postoje ljudi koji su zaduženi za praćenje propisa i koji bi one iznad njih trebali informirati o ključnim stvarima.

No, na sceni djeluju i dobrovoljne ili nedobrovoljne udruge koje svojim članovima trebaju pružati servis, a kroz taj servis ih i informirati, educirati, ili što već, i o pravilima koja se odnose na radne odnose. Hrvatska gospodarska komora, jedna je od takvih institucija. Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), druga je takva institucija. Poslodavačka udruga, nerijetko se buni na Komoru u kojoj je članstvo obavezno. Oni su pak dobrovoljna organizacija u koju se poslodavci dobrovoljno učlanjuju te oni štite i promoviraju interese svojih članova. Kao dobrovoljna organizacija koja štiti i promovira interese svojih članova, koja je pritom i jedan od dva socijalna partnera u zemlji, HUP bi itekako trebao biti upoznat s propisima koji se odnose na njihove članove. Jedan od tih osnovnih propisa je i Zakon o radu koji vlast nije donijela jednostranim aktom, skrivajući njegov sadržaj u nekoj dubokoj pećini. On je donesen u pregovorima sa socijalnim partnerima, odnosno sindikatima i poslodavcima koje predstavlja HUP.