Saborski zastupnici danas bi trebali otvoriti raspravu o Zakonu o zaštiti na radu. Istina, riječ je o zakonu koji je prvu rundu propitkivanja već prošao, a nakon druge slijedi i izglasavanje i njegova primjena s prvim danom iduće godine. Zaštita na radu, koliko god naizgled bila beskrajno dosadna tema s kojom nas muče povjerenici koji se njome bave, itekako je bitna. Uglavnom njenu važnost ne razumijevamo dok se na radnom mjestu nešto ne dogodi i netko ne nastrada ili »navuče« kakvu zdravstvenu tegobu koja je u osnovi posljedica uvjeta rada. Tada zaštita na radu od beskrajne dosade, postane tema. Ako ni za koga drugog, barem za osobu koja je, na žalost, nastradala.

Kada već nema doprinosa za zaštitu na radu, čemu onda tijela koja se bave tim područjem. Ne trebaju nam, pa se država u svojoj brizi za okruženje u kojoj joj građani rade, dosjetila da će u rezanju agencija, zavoda i drugih tijela, zatvoriti vrata i dvije ustanove zadužene za zaštitu na radu. Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, ustanova za obavljanje »stručnih i znanstvenoistraživačkih zdravstvenih djelatnosti iz okvira medicine rada i sigurnosti na radu«, utopit će se u Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Prije četiri godine osnovan Zavod za unapređivanje zaštite na radu utopit će se u resorno ministarstvo rada. Istodobno, i stručnjaci i socijalni partneri ističu kako su ta dva zavoda, s ciljem jačanja sustava, trebala biti spojena u jedan. No, država ih je, kao uostalom i cijeli niz drugih tijela koje planira ukinuti, odlučila maknuti s lica zemlje bez ikakve analize, stručne podloge.

Utapanjem dva zavoda u druga tijela država će, zapravo, ostvariti malu uštedu. No, svi oni koji rade i svi oni koji će raditi dugoročno će osjetiti posljedice nestanka ustanova koje će utapanjem u velike sustave izgubiti svoj smisao. Postojat će na papiru, a zapravo će s vremenom nestati. I onda će se nekada u budućnosti netko zapitati – gdje nam je pamet bila. No, bit će kasno.