Jedna zagrebačka firma ovih dana postala je apsolutni medijski hit. Kako i ne bi. Uvode šestomjesečni eksperiment tijekom kojeg će se svi radnici izrotirati i na vlastitoj koži oćutjeti što znači raditi četiri, a ne pet dana u tjednu. Nakon eksperimentalne faze, cijela firma prelazi na četverodnevni radni tjedan s nadom da će zaposleni biti sretni, veseli, zadovoljniji, kreativniji, zdraviji, a radit će manje za istu plaću.

To što zagrebačka firma kani provesti ama baš nikakve veze nema s idejom skraćivanja radnog vremena koja je još tamo od ’60-tih godina tema u mnogim europskim zemljama. U mnogima je i provedena u praksu kroz cijeli niz slučajeva, pa se i znanstveno pratilo i prati efekte takvih mjera. Bezbrojni su, dakle, primjeri kako u javnom, tako i u realnom sektoru. I uvijek je osnova tih praktičnih primjera bila stvarno skraćivanje radnog vremena. Modeli realizacije su različiti, no u mnogim slučajevima – posebno u zemljama Skandinavije – bit priče je da radnik ne prima nižu plaću zbog toga što je u danu ili tjednu radio manje od zakonom propisane satnice.

U našem domaćem slučaju nitko neće raditi manje za istu plaću, jer se radnicima propisana tjedna satnica rada ne umanje, već se sažima u kraće razdoblje. Četiri dana u tjednu radit će po dva sata prekovremeno, odnosno u preraspodjeli radnog vremena, jer im prekovremeni sati neće biti plaćeni. Dakle, svoj slobodan petak zaradit će neplaćenim prekovremenim radom u ponedjeljak, utorak, srijedu i četvrtak. Koliko će netko tko tri dana radi prekovremeno biti produktivan četvrti radni dan, pitanje je. Kao što je i pitanje hoće li imati koristi od tri slobodna dana u tjednu, ili će realno to opet biti dva dana jer će onaj zarađeni slobodni petak provesti sanirajući nataloženi umor u četiri radna dana s prekovremenim radnim satima.