Nema opasnosti od požara euforije kada su u pitanju Matjaž Kek, arhitekt »moderne Rijeke«, i Damir Mišković, čovjek koji je u gradu na Rječini donio loptačku radost. Obojica hodaju oprezno po užarenom ugljenu bahatosti.

I nakon pobjede nad Hajdukom, lake i uvjerljive, zauzet će boksački gard pri spomenu naslova prvaka. Poniznost, rad i zajedništvo stalno im je na jeziku. Svaka je nova utakmica i novo dokazivanje. Tri boda…

Do 36. kola, govore Mišković i Kek, kada se podvlači crta jednosezonskog učinka. Mišković će stidljivo reći da je na početku svog mandata najavio borbu za naslov nakon tri godine. Došlo je vrijeme. Rijeka je ispred svih.

Ima više bodova od Hajduka i Dinama. Jednu i drugu momčad svladali su Riječani u sedam dana i ma tko što mislio istaknuli kandidaturu za prvo mjesto. Zapravo od nedjelje, i susreta sa Splitom na Rujevici, brani vrh ljestvice HNL-a.  

Na Poljudu je Matjaž Kek napoleonski vodio momčad. Bitku je dobio u svlačionici, kod slaganja taktike i izbora igrača za udarnu postavu. Bez kažnjena Maleša, a izostavio je Sharbinija i Vešovića, najbolje igrače u pobjedi nad Dinamom, Brazilca Moisesa, graditelja igre i strijelca…

U glavi je imao strategiju i ljude, dobio je sliku nakon što je pogledao snimku utakmice Hajduk – Slovan 0:1… Tamo se njegov suparnik, Damir Burić, odlučio braniti i – izgubio je. Sada je odlučio napasti, pod psihološkim teretom ambijenta i pozicije na ljestvici. Kek mu je »hakirao« računalo, ušao u njegova razmišljanja i demolirao ga.

Hajdukove vezne igrače za vrat su zgrabili Radošević, Močinić i Bradarić, Rijekina zadnja linija bila je Kineski zid, nakon što su, kako kaže trener, bočni, Ristovski i Žuta, podignuli kvalitetu svoje igre… Napad, svako po jedan pogodak, Tomasov, Balaj i Bezjak (a moglo je i još, malo su promašili, a malo nije dao sudac…), bio je raspjevana artiljerija. Golovi su glazba za uši, festival umjetnosti za oči… Bezjak i Balaj svako po sedam golova ove sezone, Tomasov osam asistencija. Kek je dobio ono što je tražio.

Vrhunac zadovoljstva i sreće (uspjeha!), svakog trenera je kada momčad na terenu igra kao što je bilo nacrtano na ploči prije utakmice – kredom. Igrače ne možete micati kredom, u tome je pobjeda još veća.

Bilja i Milović vodili su igru  Hajduka jer su ostali bili u okovima riječkih vezista i bočnih igrača. Dio Kekove taktike. I utopili su se u riječkoj bujici koja je nemilosrdno nosila sve pred sobom… Rijeka je dobila utakmicu prije golova. U prvih dvadesetak minuta kada su stišali splitsku buru (u čaši). Puno su Splićani očekivali od te utakmice, ali nemaju za čim žaliti. Napravili su taktičko samoubojstvo.

Rijeka je od Splita (Park mladeži, Split 0:2), do Splita (Poljud 0:3), zaključila impozantnu seriju od sedam pobjeda i dva remija. Nakon što su sezonu otvorili sa tri remija (Inter, Belupo, Zagreb…). Na Parku mladeži je Kek promijenio način igranja svoje momčadi.

S Malešom i dva vezna igrača na sredini terena. Kaže da je morao obaviti kirurški zahvat. Odustao je od 4-2-3-1 i promovirao 4-3-3 raspored (potvrdio ga je u jučerašnjem intervjuu na ovim stranicama) ma koliko ne volio te brojke. Nijanse su u pitanju, pomakne se jedan čovjek i imate nešto drugo. Nered? Nikako, kod Keka se zna gdje se tko mora kretati. I zbog čega to mora biti tako.

Utakmica na Poljudu je najbolja potvrda. Genijalan je bio slobodan udarac Tomasova, ali trenerski rukopis, taktičko savršenstvo, odredilo je sudbinu utakmice. Kekova utakmica.

A sada topovi na vrh Učke. Braniti prvo mjesto. Još je šest kola do zimske stanke (19. prosinca, Zagreb), Rijeka mora krenuti, ma što mislili Mišković i Kek, u napad na titulu prvaka. Nepotreban pritisak?

Tko ne može podnijeti pritisak nije igrač za Rijeku. Za ovu Rijeku koja je stvorena da – pobjeđuje.