Samir Barać, kapetan vaterpolske reprezentacije Hrvatske koja je u Londonu, prije četiri godine, pokorila sve suparnike, jedan od najboljih sportaša Rijeke svih vremena, morao je na svoje četvrte Olimpijske igre u 40. godini da bi osvojio zlatnu olimpijsku kolajnu. Luciano Sušanj, prvak Europe na 800 metara u Rimu 1974. godine (1:44.07), prvak svega i svačega (Hrvatske, Jugoslavije, Balkana, kontinetna u dvoranama…), zaključio je blistavu karijeru bez olimpijskog odličja. Otišao je nakon što je na Igrama u Montrealu (1976.) zauzeo šesto mjesto. Najbolji hrvatski atletičar svih vremena (i prvi sportaš Rijeke zauvijek) u kolovoškoj je olimpijskoj noći bio na iglama dok je koplje bacala – Sara Kolak. Riječanka iz Ludbrega. Sara je bacila koplje u – svemir! Na drugu planet – 66,18 metara. Zlatnom tintom ispisala čarobnu stranicu hrvatske i svjetske atletike. Luda i nezaboravna noć Luciana Sušnja, ali i direktorice AK Kvarner, Ive Florjančič, inače supruge bivšeg nogometaša Rijeke, Matjaža, koji brinu o »Čudu z Ludbrega«. Vjerovali su u nju, a još važniji bili uz nju, i kada je petnaest mjeseci bila izvan bacališta zbog operacije ramena.

Od svoje šesnaeste godine riječka gimnazijalka, sada studentica Visoke poslovne škole (PAR), članica riječkog Kvarnera, predsjednika Sušnja (jer nitko ne želi biti…), Sara za sebe kaže da je živac, superaktivna, svjesna da joj je ponekad jezik brži od pameti… Plakala je od sreće na postolju u Rio de Janeiru, dok je na tribinama njena »osobna frizerka« za finala (napravila joj je pletenicu ), Sandra Perković, plesala! Sandra i Sara, dva zlata, a tu je i Blanka Vlašić, brončana u skoku uvis, junakinje hrvatskog sporta. Nevjerojatna je Sarina priča, ali još je veći »luđak« njen trener, Slovenac Andrej Hajnšek, koji je dan prije finala uvježbavao spušanje na postolje! Hrvatska je osvojila tri ženske olimpijske medalje, znate koliko su ih osvojili Talijani u atletici? Nijednu, »uspjelo« im je to nakon 60 godina (od Melbournea). Toliko o težini Sandrine, Sarine i Blankine medalje.

Ples dupina, skulptura, rad akademskog kipara Josipa Diminića, u 24. izdanju, u Sarinim je rukama. Ivica Jobo Kurtini, osvajač srebrne olimpijske medalje u Melbourneu (1952), bio je vaterpolski div iz Rijeke. S dinamitom u rukama, njegove su lopte parale mreže, vratare tjerale u očaj. Ples dupina, snaga i upornost, ljepota poreza. Sara kao i nekada Jobo. U dvama različtim sportovima.

Jedriličari Grego i Nikolić prije više od pola stoljeća (1964) bili su prvi »sportaši godine« u izboru našeg lista. Mijenjali su se načini izbora, novinari, čitatelji, sportaši…, ali najbolji su uvijek bili na postolju. Sportaši Rijeke i Istre, Novog lista i Glasa Istre… Četiri puta zaredom najbolji je bio Mate Parlov, olimpijski pobjednik iz Münchena (1972), boksački umjetnik, prvak u svim kategorijama. Naslijedio ga je, četiri godine zaredom (!), Luciano Sušanj (od 1973). Bilo bi nepravedno preskočiti sportašice, Sušnjeve dame, odbojkašicu Juliju Bende, veslačice Deliju Curto i Lidiju Martinčić, plivačicu Ingrid Černe…

Ples dupina izrađen je 1993. godine, a prvi je dobitnik bio Miloš Milošević. Nakon što godinu dana ranije nije bilo izbora zbog rata… Mićo je bio prvak svijeta u malim bazenima u Palma de Mallorci… Puno je toga osvojio, ali nije bio na Olimpijskim igrama, prvim hrvatskim, u Barceloni, zbog sindroma »Kolindine čokolade«. Rekao je tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, Antun Vrdoljak, da bi njegova Baba bolje plivala od hrvatskih plivača. Prebrojavanje krvnih zrnaca… Zbog Miloševića!

Ružna i žalosna priča, bolje je uživati u Sarinim uspjesima. Riječanke iz Ludbrega koja je osvojila simpatije svih Hrvata. Kopljem i pameću!