Sporo odobravanje nekih novih cjepiva u institucijama Europske unije pokazuje da nije najvažnije je li cjepivo učinkovito, nego i otkuda dolazi. Ako je posrijedi ruski Sputnjik V, u startu je sumnjiv i nepoćudan, poput kineskih cjepiva, pa je teško očekivati da će uskoro biti odobreno. Nije prvi put da se takvo nešto događa. Bilo je toga u hladnom ratu, ali su mnogi ljudi naivno mislili da je nakon pada komunizma takav način razmišljanja otišao u povijest.

Kada se potkraj 50-ih godina prošlog stoljeća svijetom širila pošast dječje paralize, žene u Japanu organizirale su prosvjede tražeći hitan uvoz ruskog cjepiva da im djeca ne ostanu invalidi. Japanske vlasti nisu željele cjepivo proizvedeno u Sovjetskom Savezu jer su imale ugovore s američkim kompanijama.

Međutim, »komunističko« cjepivo pokazalo se djelotvornijim od njegove američke »demokratske« varijante, omogućivši brzo iskorjenjivanje te teške bolesti tamo gdje je primijenjeno. Ruska varijanta cjepiva protiv dječje paralize – na kojem su isprva zajednički radili američki i sovjetski znanstvenici – konačno je 1962. odobrena i u Sjedinjenim Državama, nekoliko godina nakon početka masovne proizvodnje u SSSR-u.

Danas u doba korone, nasreću, postoje deseci različitih cjepiva. Iako ona nisu dovoljno ispitana, države mogu birati između različitih proizvođača ako im jamče isporuku. Unija se pritom okrenula zapadnim cjepivima, dajući odobrenje Pfizer-BioNTechu, Moderni, AstraZeneci, a preko noći i Johnson&Johnsonu. Dok su SAD i Britanija uložili golem državni novac u istraživanje i proizvodnju svojih cjepiva, EU se usredotočio na njihovu nabavu. Stoga danas ima ugovore s proizvođačima kojima je prioritet opskrba SAD-a i Britanije.

Nema sumnje da Rusija svoje cjepivo koristi i kao promidžbeno sredstvo za jačanje svog ugleda i utjecaja u svijetu. To je jasno još od prošloga ljeta, kada su ruske vlasti bez dovoljno ispitivanja požurile odobriti Sputnjik V, kao prvo cjepivo protiv korone u svijetu. Zapadni mediji neprekidno optužuju ruske medije da dovode u pitanje kvalitetu zapadnih cjepiva, što je točno. No, točno je da se jednako ponašaju i zapadni mediji kada je riječ o ruskima, i to od prvog dana.

Još danas se sumnja u cjepivo proizvedeno u ruskom državnom institutu Gamaleja, iako u borbi protiv zaraznih bolesti ima tradiciju dulju od stotinu godina. Jedan od posljednjih uradaka Gamaleje je učinkovito cjepivo protiv ebole, što se rijetko spominje. S druge strane, američka Moderna prije 11 godina nije ni postojala i nema značajnijih referenci, iako ni u njezinu kvalitetu ne treba sumnjati.

Rusija sporo napreduje u vlastitom procjepljivanju dok 70 posto njezinih građana, prema nekim istraživanjima, zazire od svakog cjepiva. Rusi nemaju ni dostatnih kapaciteta za masovnu proizvodnju cjepiva. Sputnjik V proizvodi se uglavnom u inozemstvu, u desetak pogona u Indiji, Kini, Južnoj Koreji i Brazilu, a priprema se i njegova proizvodnja u Italiji. Unatoč nedostatnoj proizvodnji, Moskva svoje cjepivo, koje je odobreno u 50 država, koristi kao diplomatsko sredstvo, za prvu pomoć siromašnijim zemljama Latinske Amerike i Azije, koje su zbog sebičnosti bogatih zemalja ostale kratkih rukava. Zapadni mediji s jedne strane prigovaraju bogatim zemljama što cjepivo koriste ponajprije za sebe, a istodobno prigovaraju Rusiji i Kini jer nisu sebične.

Međutim, budući da Unija podbacuje u procjepljivanju – što prijeti zdravstvenim i ekonomskim posljedicama za njezine članice – podjela cjepiva na poćudne i nepoćudne postaje apsurdna. Nakon što su Mađarska, Slovačka, Češka, Francuska, Hrvatska i Cipar, svaki na svoj način, pokazali interes za rusko cjepivo, njemačka kancelarka Angela Merkel i talijanski premijer Mario Draghi objavili su da će njihove države odobriti upotrebu Sputnjika V čak i u slučaju da to institucije EU-a ne učine. Tako se u povodu cjepiva pojavila nova pukotina u jedinstvu EU-a. Međutim, pitanje je koliko je za to kriva Rusija, a koliko same institucije Europske unije.