Događaji od protekloga ljeta, kad je prvo održan koncert Thompsona, pa je došlo do zabrane održavanja festivala Nosi se u Benkovcu, rezultiraju – »ratom« braniteljima.

Tjednima smo svi izvještavali o braniteljima koji prosvjeduju protiv nezavisnih festivala, a skupove je morala osiguravati policija, da bi jedan od tih festvala na kraju bio i zabranjen. Zabranitelji, to je novi neslužbeni naziv ljevice prema braniteljima koji traže cenzuru javne riječi. Stvar je otišla toliko daleko da su neki od tih branitelja u subotu došli prosvjedovati pred SDP na Ibler – bore se protiv zabrane ZDS-a i pale jugoslavenske zastave pred sjedištem jedne od dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj, i to one koja je 1990. omogućila demokratske izbore i potom već dvaput kasnije bila najnormalnije na vlasti. Pritom je teza za prosvjed postavljena lažno – naime, SDP se ne zalaže za potpuno ukidanje ZDS-a, nego priznaje ranija zakonska rješenja da je ZDS legalno prisutan u znakovlju HOS-a i u jednoj Thompsonovoj pjesmi. Jedino što oni traže jest da se strože kažnjava promoviranje ZDS-a. Dapače, lijevi dio političkog spektra osudio je SDP zbog priznavanja »dvostrukih konotacija« – dakle, opet je u pozadini manipulacija. Ali kao što treba dopustiti i poticati lijeve neovisne festivale, jednako tako i Keleminec i njegovi branitelji imaju pravo prosvjedovati na Ibleru. To nije zakonski sporno, a logički i moralno je druga stvar. Ali pravo na to imaju.

Odgovor SDP-a je aktiviranje riječi domoljublje za svaki ispravan čin koji građani čine – od toga da revno i zakonito rade svoj posao, do toga da odgajaju djecu s moralnim kompasom i ljudskošću. To je kampanja koju SDP pokreće ovih dana, uz glavnu tvrdnju da nitko nema pravo na monopol domoljublja. Ni HDZ, ni HSP, niti itko drugi. Svatko ima pravo biti domoljub na svoj način. Možemo! je otišao i dalje, pa je aktivirao svoje stranačke veterane. Po prvi put ta je lijevo/progresivna stranka istaknula svoje članove koji su u Domovinskom ratu bili branitelji. Naravno, i u Možemo! kao i u SDP-u i u svim drugim strankama ima branitelja. Nisu svi u Domovinskom ratu bili HOS-ovci – dapače, bilo ih je malo i Franjo Tuđman ih je brzo stavio u zakonske okvire. Jedna od glavnih teza s kojom veterani iz Možemo! izlaze u javnost jest da je lažiranje povijesti narativ koji se nameće, da je ZDS bio poklič na usnama hrvatskih branitelja 1991. godine. I to je točno, jer možda se pojavljivao povremeno, možda i u najtežim trenucima, ali sigurno je većina branitelja tada pjevala neke druge domoljubne pjesme. Svi znamo, a pogotovo su tada, prije skoro 35 godina ljudi tadašnje generacije znali, da je ZDS simbol ustaškog režima. Domovinski rad dogodio se tek 40-ak godina nakon Drugog svjetskog rata, i bio je udaljen od ustaša kao današnji trenutak od 1991. Dakle, u povijesnim okvirima, relativno malo.

ZDS u to vrijeme nije bio legitiman, nije ga bilo na ratnoj HTV televiziji ili radiju, nije bio prisutan u životima običnih ljudi, pa ni običnih branitelja. Pojavljivao se samo kod HOS-a i grozio većinu ostalih. Uostalom, zato ga je Tuđman i proskribirao, te je jedan od prvih poteza nakon 1991. bio da HOS stavi u okvire HV-a. Naravno da nekom branitelju na nekoj ćuki u Lici nitko nije provjeravao transparent kojim se hrabrio u mračnoj noći. Ali ZDS doista nije bilo prevladavajući simbol Domovinskog rata. Naime, bio je i tada zabranjen kao izraz promocije ustaškog režima, ali rubno toleriran – jer tada smo imali drugog posla na samim ratištima. Tako su veterani iz Možemo! potpuno u pravu. No, ono što je možda dodatni problem, ili će tek nastati, jest instrumentalizacija branitelja. Ako ljevica bude koristila svoje branitelje u dnevnopolitičke svrhe kao i desnica – koja je korist od toga, osim daljnjih podjela.

Vidjeli smo prije deset godina u Milanovićevo vrijeme kako to izgleda kad se ljudi koji nose žive rane svoje ratom uništene mladosti instrumentaliziraju u dnevnopolitičke svrhe. Ulice su u Zagrebu bile zatvorene, prijetilo se plinskim bocama, društvo je bilo podijeljeno. Zato treba biti jako oprezan kad se barata braniteljima. Jer to su zapravo ljudske sudbine, a ne političko topovsko meso.