Rat Izraela i Irana započeo je jučer u dva sata ujutro po srednjoeuropskom vremenu. Kada će, i što je još važnije, kako će završiti – nitko ne zna. Odnosno zna se, sudeći po prvim vijestima s fronta, tko će u tom ratu pobijediti, ali nitko ne može predvidjeti globalne posljedice otvaranja još jednog ratnog žarišta. Otrcana je i puno puta korištena fraza da je svijet na korak od trećeg svjetskog rata. Ali ona zaista postaje sve bliža realnosti. Najgori scenarij bi bio spajanje ukrajinskog i ovog rata. Rusija je, barem još uvijek, prilično suzdržana. Hoće li i ostati, vidjet ćemo. Ako ćemo o tome kako je protekao prvi dan još jednog rata, onda jedina ocjena može biti da je Izrael opet rasturio Iran. Ovaj puta izravno, za razliku od neizravnog napada kada je prije nekoliko mjeseci obezglavio libanonski Hezbolah. Tako je jučer u samo par sati likvidirao vrh iranske vojne garniture. I ako ne do kraja uništio, a ono na korak od uništenja doveo iranska nuklearna postrojenja. Naravno, rat je tek počeo i Iran sigurno ima još ponekog asa u rukavu.

Ali ne mora čovjek biti neki veliki geopolitički analitičar da zaključi da sigurnosna struktura koja je desetljećima držala svijet bez velikih ratova više ne postoji. Tužno je, ali istinito reći da je svijet bio puno sigurniji za vrijeme hladnog rata. Kada je on bio dovršen početkom devedesetih, činilo se da je svijet konačno izronio iz dugog tunela. I da je pred nama svima koji ga nastanjujemo nekakva pozitivna utopija u kojoj će carevati demokracija, slobodno tržište, ljudska prava i suradnja među narodima. Fukuyama je prodao milijune knjiga o kraju povijesti, da bi na kraju prije par godina priznao da je gadno pogriješio. I fakat jest. Koje li zablude.

Pa svijet nikada nije bio pod većom prijetnjom samouništenja nego što je to danas. Hladni je rat imao zaista nekoliko gadnih epizoda koje su bile na korak od globalnog rata. Ali ih je ipak nekako uspio izbjeći, spriječiti i zaobići. Radili su crveni i svaki drugi telefoni između Kremlja i Bijele kuće, postojala je neka ravnoteža moći koja je jamčila kakvu takvu stabilnost. Sada toga više nema. Zaista se nekako nezahvalno baviti analizom geopolitike u situaciji kada čovjek nema ni dovoljno znanja, a ni informacija da bio mogao izaći sa zaista jasnom i nedvosmislenom ocjenom onoga što se događa i na Bliskom istoku i u Ukrajini i u Južnom kineskom moru. Ali kako stvari sada stoje, teorije o tome da se prešlo s unipolarnog u multipolarni svijet ipak ne drže vodu. Još uvijek je jedna strana puno jača od svih ostalih. To se vidi i u Palestini i u Libanonu i u Jemenu i sada u Iranu. Na kraju krajeva vidi se to i u Ukrajini gdje Rusija istina polako napreduje, ali tako sporo i uz tako veliku cijenu da to ipak ne dozvoljava da je se proglasi svjetskom velesilom. Postoji, čini se, i dalje samo jedna takva. To su Sjedinjene Države koja preko Izraela kontroliraju Bliski istok, a preko Ukrajine sprečavaju Rusiju da opet postane gazda u svom dvorištu.

Gdje je Hrvatska u cijeloj ovoj priči? Nigdje kada su u pitanju mjesta gdje se puca. I to je dobro. I ako je ikako moguće tako bi trebalo ostati. Ako će to biti. A što se tiče izdvajanja za obranu, Trump inzistira da sve zemlje članice NATO saveza moraju za tu svrhu trošiti pet posto BDP-a. A kako je krenulo s ovim jučer u Iranu, i kada se zna kako je Trump nepredvidiv, nije ni nemoguće da u ovih deset dana do najavljenog NATO samita u Haagu ta brojka naraste recimo na deset posto. Pa je onda Trump milostivo smanji na sedam. Tako barem upućeni opisuju njegov način sklapanja poslova.

Ostaje i otvoreno kako će se ovaj najnoviji razvoj događaja odraziti na naše jugoistočno susjedstvo. A samim tim i na nas. Prije samo nekoliko dana ministar obrane BiH gadno se izblamirao kada je najavio veliku vojnu suradnju njegove zemlje i Irana u obrambenom području. Pa se poslije morao ispričavati američkom veleposlanstvu u Sarajevu. U BiH igraju svoju sve moguće velike i srednje sile, a za nadati se da ovo što se događa u Iranu ipak neće ugroziti ovu krhku političku i sigurnosnu ravnotežu u BiH. Globalne vijesti nisu baš najsjajnije. Ali nekako smo na njih i navikli. Možda sve nekim čudom dobro završi.