Zoran Milanović jučer je nadmašio samoga sebe. Svoj gnjev prema HRT-u usmjerio je na dvoje zaposlenika te kuće. Time je potpuno promašio metu u svojoj bitci u kojoj je moguće i u pravu. HRT ne ispunjava funkciju javne televizije kako bi trebao. Informativni program im je loš, a ni ostali segmenti poslovanja im nisu najsjajniji.

Milanović je daleko od toga da je posve bez grijeha kada je u pitanju državna televizija. Pa njegova je Vlada za ravnatelja ove ustanove imenovala Gorana Radmana. Riječ je o osobi koja je krajem osamdesetih bila na čelu tadašnje Radio televizije Zagreb. Dakle, isti čovjek koji je u vrijeme jednostranačkog sustava bio na čelu televizije koja je bila izravna sluškinja te jedine stranke koja se zvala Savez komunista Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Pa je i program bio prilagođen tome. Glavna je funkcija te televizije bila indoktrinacija građana, pa je prezentacija informacija bila odrađivana shodno tome. Naravno, ne bi bio nikakav problem da je Radman imenovan na bilo koju drugu državnu dužnost, bilo ministarsku ili neku drugu, manje važnu.

Uostalom, premijer Hrvatske bio je svojevremeno i Ivica Račan koji je osamdesetih bio jedan od čelnika te jedine stranke za koju je tada radila tadašnja Radmanova televizija. Ali da ga da se nakon tolikih godina, ponovo instalira u tu istu fotelju bilo je ispod svake granice dobrog ukusa. Takva bizarnost nije zabilježena ni u jednoj postkomunističkoj zemlji.

U Milanovićevu obranu može se reći to da njegova Vlada nije instalirala Radmana za svoj račun. Već u sklopu političke trgovine s tadašnjim stanovnikom Pantovčaka. Pa se tako dogodila pomalo paradoksalna situacija da je na HRT-u Ivo Josipović imao puno povlašteniji tretman nego Milanović čija je Vlada imenovala tadašnjeg ravnatelja. Štoviše, Milanović je znao ponekad imati, blago rečeno, prilično gadan tretman na dalekovidnici. On je bio jedini premijer u povijesti moderne Hrvatske kojeg je HRT tako tretirao. Milanović tada nije na HRT instalirao svoje ljude koji bi onda odrađivali za njega. Tu je zaista bio do kraja pošten. Ali to opet definitivno ne opravdava njegov jučerašnji nastup.
Tim više što je on osobno kao prvi čovjek Vlade bio najodgovornija osoba da se postave zakonski i ostali potrebni temelji da HRT napravi barem neki mali korak prema tome da jednog lijepog dana postane pristojna javna televizija. Usto je njegova Vlada donijela Zakon koji po mišljenju puno ljudi omogućava da aktualno vodstvo HRT-a radi to što radi. I da recimo središnji dnevnik bude takav kakav je.
Ali time što je izvrijeđao dvoje novinara koji su samo radili svoj posao, Milanović je prešao crtu elementarne pristojnosti.

Novinarka Ivana Šilović samo je zatražila dodatno pojašnjenje situacije u kojoj se dvije osobe međusobno optužuju za laganje. Ni u jednom trenutku nije se ponašala kao odvjetnica Mislava Togonala. Željela je samo dodatno objašnjenje od šefa države. Isto kao i njen kolega Željko Valčić. Osim toga polemika između Togonala i Zlate Đurđević je na razini riječ protiv riječi. Što su se njih dvoje dogovorili prije emisije znaju samo njih dvoje.

Milanović je u svakom slučaju plotune ispalio u pogrešnu metu. Aleksandar Stanković je Milanovićevo ponašanje s pravom usporedio s navijačima Dinama nezadovoljnim načinom na koji Zdravko Mamić vodi klub. Pa koji onda upadnu u prostorije kluba i prebiju oružara koji čisti kopačke. Predsjednik Republike napravio je to na jedan krajnje ružan način, daleko ispod razine koju zahtijeva funkcija koju obnaša. A posljedice svega toga će biti da će pozicija aktualnog vodstva javne televizije biti još čvršća. Način na koji javna televizija radi neke stvari ne pomaže čak ni vladajućoj stranci. Tim više što je u današnje vrijeme HRT tek jedan od desetak digitalnih medija od kojih građani dobivaju informacije. Milanović je dobrim dijelom u pravu kada govori o HRT-u. Ali iza svega će ostati tek to da je bespotrebno izvrijeđao dvoje ljudi koji su samo radili svoj posao.