Nema niti jednog jedinog čovjeka u državi koji je podržao stav predsjednika Republike Zorana Milanovića da ne glasa na izborima 5. srpnja. S punim pravom. Iz usta šefa države, koji je na jednoj stranačkoj listi, SDP-a, tek izabran na Pantovčak prije samo pet mjeseci, i koji je ranije 2011. na isti taj način postao i premijer, to je doista pljuska naciji.
Mislav Bago gledao ga je blijedo kad je u tv-intervjuu preksinoć izjavio kako misli da on uopće neće ići na biralište. Nekoliko puta ga je pitao isto pitanje, spuštene vilice. Onda mu je sinulo da, doista, ima država i monarhističkih sustava na svijetu gdje kraljevi ili carevi ne izlaze na izbore kako ne bi bili pristrani.
»Ali ne, ja ne želim biti kralj«, rekao je Milanović na to.
Samo je ustvrdio da ne želi da njegov glas bude presudan za bilo koga, da želi ostati maksimalno nepristran. Odjednom, Milanović ne samo da ne želi biti kralj, on odjednom želi prestati biti zoon politicon – na najvišoj političkoj funkciji u državi?!
Pa predsjednik Republike nije biran da bi bio politički neutralan, upravo suprotno. Svi jako dobro pamtimo kad je Stipe Mesić smijenio generale – to je vjerojatno bio maksimalno politiziran potez nekog predsjednika Hrvatske dosad, barem nakon dokidanja polupredsjedničkog sustava i odlaska Franje Tuđmana za scene.
Nakon toga, Mesić je dobio još jedan mandat. Upravo jer je bio opredijeljen. Nakon njega, Ivo Josipović je bio vrlo jasno deklarirani ljevičar, a Kolinda Grabar-Kitarović na trenutke i ekstremno desna političarka, primjerice kad je relativizirala pozdrav ZDS. Zašto Milanović misli da je biran da bi bio neutralan?
Upravo je suprotno. Prvo, Milanović je time dao pljusku cijelom sustavu demokracije, čiji je produkt upravo on sam.
Od politike i s politikom on živi otkako je 2007. preuzeo SDP, a praktički cijeli svoj život kao zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova dobiva državnu plaću i provodi onu politiku koju formulira državna vlast, pa u konačnici i šef države koji je sukreator vanjske politike.
Od glasanja i političkog stava – kojeg mu inače nikad nije nedostajalo, dapače – postao je ono što danas jest, šef države. Građani od njega ne samo da očekuju stav, nego na neki način i smjerokaz, to je funkcija s visokim autoritetom, i poruka da baš on na izbore neće izaći u prvom je redu vrlo zbunjujuća za građane.
U zemlji u kojoj je politika ionako ogađena, takav njegov stav može bitno povećati izbornu apstinenciju.
Drugo, to je pljuska stranci koja ga je kandidirala i dovela svojom infrastrukturom na mjesto predsjednika, a pogotovo predsjedniku te stranke Davoru Bernariću.
»Pa što mislite, kako bih ja mogao glasati, nije teško pogoditi«, rekao je Bagi, aludirajući na to da je njegov izbor stranka iz koje je došao i koju je i sam vodio.
Ali ako ne želi otići na biralište i zaokružiti ime Davora Bernardića, to ipak nešto govori o odnosu njih dvojice. A najviše govori o tome da Milanović ne osjeća baš nikakvu moralnu odgovornost prema ljudima koji su mu dali šansu da danas sjedi na Pantovčaku i daje ovakve intervjue.
Milanović se naime 2016. godine povukao iz politike, nakon što je izgubio izbore. Otišao je u privatni biznis. U anketama ga nije bilo, nije više predstavljao politički faktor.
A onda se pred godinu dana sjetio da bi mogao ponovno pokušati, zakucao na vrata SDP-a i dobio podršku, financiranje i kampanju, s kojom je na kraju pobijedio. No, to ne znači da osjeća obavezu prema toj činjenici.
No, moguća je i treća varijanta – da je riječ samo o još jednom Milanovićevom »zoranizmu«. On je rekao kako »možda« neće izaći na izbore – moguće je da je tek pustio probni balon da vidi kako će javnost na to reagirati, a na kraju će učiniti kako procijeni da mu je najpopularnije.
Jer, osim u slučaju rata i elementarne nepogode, koja je veća ovlast koju predsjednik ima? Nema ih puno, pa je popularnost sama po sebi potpuno legitiman cilj gledajući ostatak svijeta s Pantovčaka.
Ili kako bi rekao jedan njegov stranački kolega: »Ma to je samo Josipa Lisac stil. Milanović jednostavno želi biti drukčiji. Kao što je na inauguraciju umjesto zbora pozvao Josipu, tako i o izborima želi govoriti drukčije nego svi drugi«.
Ako je prvo i drugo, nije baš pristojno. Ako je treće, nije baš ozbiljno. U svakom slulučaju, veliki gaf.
Piše Tihana Tomičić
Pljuska naciji
Tihana Tomičić
23. svibanj 2020 16:56
snimio Darko Jelinek
Nema niti jednog jedinog čovjeka u državi koji je podržao stav predsjednika Republike Zorana Milanovića da ne glasa na izborima 5. srpnja. S punim pravom. Iz usta šefa države, koji je na jednoj stranačkoj listi, SDP-a, tek izabran na Pantovčak prije samo pet mjeseci, i koji je ranije 2011. na isti taj način postao i premijer, to je doista pljuska naciji.
Mislav Bago gledao ga je blijedo kad je u tv-intervjuu preksinoć izjavio kako misli da on uopće neće ići na biralište. Nekoliko puta ga je pitao isto pitanje, spuštene vilice. Onda mu je sinulo da, doista, ima država i monarhističkih sustava na svijetu gdje kraljevi ili carevi ne izlaze na izbore kako ne bi bili pristrani.
»Ali ne, ja ne želim biti kralj«, rekao je Milanović na to.
Samo je ustvrdio da ne želi da njegov glas bude presudan za bilo koga, da želi ostati maksimalno nepristran. Odjednom, Milanović ne samo da ne želi biti kralj, on odjednom želi prestati biti zoon politicon – na najvišoj političkoj funkciji u državi?!
Pa predsjednik Republike nije biran da bi bio politički neutralan, upravo suprotno. Svi jako dobro pamtimo kad je Stipe Mesić smijenio generale – to je vjerojatno bio maksimalno politiziran potez nekog predsjednika Hrvatske dosad, barem nakon dokidanja polupredsjedničkog sustava i odlaska Franje Tuđmana za scene.
Nakon toga, Mesić je dobio još jedan mandat. Upravo jer je bio opredijeljen. Nakon njega, Ivo Josipović je bio vrlo jasno deklarirani ljevičar, a Kolinda Grabar-Kitarović na trenutke i ekstremno desna političarka, primjerice kad je relativizirala pozdrav ZDS. Zašto Milanović misli da je biran da bi bio neutralan?
Upravo je suprotno. Prvo, Milanović je time dao pljusku cijelom sustavu demokracije, čiji je produkt upravo on sam.
Od politike i s politikom on živi otkako je 2007. preuzeo SDP, a praktički cijeli svoj život kao zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova dobiva državnu plaću i provodi onu politiku koju formulira državna vlast, pa u konačnici i šef države koji je sukreator vanjske politike.
Od glasanja i političkog stava – kojeg mu inače nikad nije nedostajalo, dapače – postao je ono što danas jest, šef države. Građani od njega ne samo da očekuju stav, nego na neki način i smjerokaz, to je funkcija s visokim autoritetom, i poruka da baš on na izbore neće izaći u prvom je redu vrlo zbunjujuća za građane.
U zemlji u kojoj je politika ionako ogađena, takav njegov stav može bitno povećati izbornu apstinenciju.
Drugo, to je pljuska stranci koja ga je kandidirala i dovela svojom infrastrukturom na mjesto predsjednika, a pogotovo predsjedniku te stranke Davoru Bernariću.
»Pa što mislite, kako bih ja mogao glasati, nije teško pogoditi«, rekao je Bagi, aludirajući na to da je njegov izbor stranka iz koje je došao i koju je i sam vodio.
Ali ako ne želi otići na biralište i zaokružiti ime Davora Bernardića, to ipak nešto govori o odnosu njih dvojice. A najviše govori o tome da Milanović ne osjeća baš nikakvu moralnu odgovornost prema ljudima koji su mu dali šansu da danas sjedi na Pantovčaku i daje ovakve intervjue.
Milanović se naime 2016. godine povukao iz politike, nakon što je izgubio izbore. Otišao je u privatni biznis. U anketama ga nije bilo, nije više predstavljao politički faktor.
A onda se pred godinu dana sjetio da bi mogao ponovno pokušati, zakucao na vrata SDP-a i dobio podršku, financiranje i kampanju, s kojom je na kraju pobijedio. No, to ne znači da osjeća obavezu prema toj činjenici.
No, moguća je i treća varijanta – da je riječ samo o još jednom Milanovićevom »zoranizmu«. On je rekao kako »možda« neće izaći na izbore – moguće je da je tek pustio probni balon da vidi kako će javnost na to reagirati, a na kraju će učiniti kako procijeni da mu je najpopularnije.
Jer, osim u slučaju rata i elementarne nepogode, koja je veća ovlast koju predsjednik ima? Nema ih puno, pa je popularnost sama po sebi potpuno legitiman cilj gledajući ostatak svijeta s Pantovčaka.
Ili kako bi rekao jedan njegov stranački kolega: »Ma to je samo Josipa Lisac stil. Milanović jednostavno želi biti drukčiji. Kao što je na inauguraciju umjesto zbora pozvao Josipu, tako i o izborima želi govoriti drukčije nego svi drugi«.
Ako je prvo i drugo, nije baš pristojno. Ako je treće, nije baš ozbiljno. U svakom slulučaju, veliki gaf.