Društvena polarizacija kojoj smo svjedočili protekloga tjedna oko dočeka rukometaša, a de facto oko Marka Perkovića Thompsona, dovela je očekivano i do dodatnog »ukopavanja« glavnih političkih aktera još dublje u svoje biračko tijelo. Prema zadnjem Crodemoskopu, i premijer Andrej Plenković i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević su ojačali zajedno sa svojim strankama, upravo zbog izravnog političkog sukoba u kojem su se našli.

No, s tom razlikom da je Tomašević, osim što je narastao kod svojih birača, ujedno još više narastao kao nepopularna figura kod onih koji osuđuju njegov stav da Thompsona uvijek i svugdje unutar Zagreba valja zabraniti.

Premijer Plenković preuzeo je veliki rizik na sebe, zaigravši na sve ili ništa kad je poništio stav Grada Zagreba i preuzeo organizaciju dočeka rukometaša na glavnom gradskom trgu – i pobijedio. Njegov skok popularnosti za više od 6 posto to jasno pokazuje, no ono što je za Plenkovića još važnije to je i dodatni rast HDZ-a, koji je prešao 30 posto samostalno. A taj je postotak dovoljan za relativnu izbornu pobjedu.

Rizik je preuzeo i kad je razriješio ministra socijale Marina Piletića – predložio je kao zamjenu prof. Alena Ružića, Riječanina sa zavidnom karijerom kao ravnatelja KBC-a Rijeka, prorektora Sveučilišta, kandidata za župana 2025. i osobu koja je u drugom krugu dobila najviših 47 posto za HDZ na takvim izborima, prošle godine protiv kandidata SDP-a. To je možda najbolji rezultat HDZ-a dosad na ovom području, a prijedlog da Ružić uđe u Vladu također je velika potvrda radu HDZ-a u Rijeci.

No, vratimo se široj slici – ono što je Plenković tijekom 2025. i sada početkom 2026. kroz događaje oko Thompsona uspio, jest upravo jačanje HDZ-a kao praktički jedine relevantne stranke desnog centra, ali i desnice (ne naravno do posve radikalne desnice – jer ona u Hrvatskoj očito i ne postoji). Devastirao je sve konkurente na desnici, i sad do izbora mora ekvilibrirati između toga da zadrži centar, istovremeno zadrži i desniji pol uz sebe, ali i nađe neke nove koalicijske partnere za naredni mandat. Nije, dakle, da Plenković kao šef HDZ-a neće imati posla do izbora i nakon izbora, no startna pozicija mu je sjajna, bolja nego u nizu prethodnih godina. Svjestan toga, on je već prošlog tjedna na svojem najvišem stranačkom sastanku poručio: »Ljudi, nova izborna kampanja počinje! Tko želi raditi i sudjelovati, može, a tko ne – neka se sam otprati«.

No, medalja naravno ima dvije strane – odlučnost Tomaševića da se izbori s Thompsonom nagrađena je i od partnera iz SDP-a, a i rastom popularnosti. U tom smislu, valja primijetiti da zbroj SDP-a i Možemo! u ovom trenutku znatno prelaze rejting samog HDZ-a – oni su zajedno na oko 36 posto podrške, i to teoretski također može biti više nego dovoljno za pobjedu.

Ali – postoji ali. A to je činjenica da je njihova koalicija tek hipotetska, tek je najavljena, ali još se ne zna kad će biti potpisana, s kojim programima, s kojim ljudima na listama i naravno – s kojim liderom. U načelu, jasno je da bi to trebao biti Siniša Hajdaš-Dončić kao predsjednik najjače stranke, ali njega u ovim anketama praktički nema. Crodemoskop ne stavlja šefa SDP-a niti među popularne, niti među nepopularne, a to nije dobro za njega jer Plenkoviću treba suprotstaviti jaku i prepoznatljivu figuru.

U tom smislu, lijeva oporba treba hitno obznaniti i potpisati koaliciju, najkasnije do jeseni, ako misli u istinski boj s HDZ-om. Jer HDZ-ova pješadija već kreće na teren, čuje se topot, a takva snažna prethodnica obično prethodi zabijanju osvajačkog (Thompsonovog?) mača.

Ako svoju matematiku namjeravaju pretočiti u istinski savez, u lijevoj oporbi ne smiju časa časiti. Iduća 2027. već je predizborna godina, a odluka o tome kad će biti izbori jest na nekome drugome – Plenkoviću.