Cijeli niz stvari trenutno pomaže Andreju Plenkoviću. Iako se bori s dvije velike krize, koronavirusom i migrantskom krizom, dojam je da mu stvari idu na ruku. Korona nije značajnije ugrozila Hrvatsku zasad, a migranti ostaju na granici Turske i Grčke.

U trenutku kulminacije unutarstranačkih izbora u HDZ-u dojam je da Vlada drži punu kontrolu nad širenjem virusa, kao i da Hrvatska kao predsjedatelj Vijećem EU-a dobro koordinira aktivnosti oko migrantske krize za cijelu Europu, pa se lako može zaključiti da je deset dana prije izbora novog vodstva HDZ-a situacija puno teža za oponente tima Mire Kovača nego za Plenkovića.

Štoviše, virus – mada ne koronavirus – poharao je Kovačev tim i u utakmici nema dva važna kandidata, Milijana Brkića i Ivana Penave, pa izgleda da se karte slažu same od sebe u korist Andreja Plenkovića.

Generalno, pomalo se čini kao da Plenković na čistini vitla mačem, ali zapravo se bori sam protiv sebe, jer su suparnici jednostavno u rovu, makar i silom prilika.

Za to vrijeme Vladin avion naprosto izgara od upotrebe, čovjek je jedan dan u Grčkoj, jedan u Bruxellesu, i tako stalno, a popodne još stiže odraditi i druženja s članstvom u Gospiću ili Umagu. Premijer glumi u monodrami, a publika oduševljeno plješće.

Pomaže mu i »vanjska situacija« – kad čovjek odgleda intervjue Miroslava Škore, poželi da HDZ što duže ostane na vlasti, u toj stranci bar znaju što je Ustav, kako se bira državni odvjetnik i bar donekle što je javna služba.

Škorine izjave o tome da će i nakon što osvoji vlast nastaviti pjevati i nastupati (»tamburati«, kaže mu kolega koji vodi intervju) jer od nečeg mora živjeti, garnirane još i time da posjeduje tvrtku koja kod jedne zagrebačke bolnice naplaćuje najskuplji parking u Zagrebu od 15 kuna po satu, čine i od Kovača i od Plenkovića junake novog doba, nadu za ovaj napaćeni narod i sve u tom stilu.

Politički analfabet Škoro koji bi okupljao desnicu u svom pokretu, očito i bez svijesti koja je razlika između moderne stranke i koncepta pokreta, od HDZ-ovaca čini suvislu sliku budućnosti.

Samo kad ne bi voljeli korupciju i skandale, ali što možemo kad vole, pa tako Kovačev tim čine i oni koji su ranije morali iz Plenkovićeve Vlade otići baš zbog afera i skandala, poput Tomislava Tolušića.

Oni ne vole u kampanji govoriti o toj temi, pa se brane ideološkim raspravama, no i time pomažu Plenkoviću koji u svom timu barem (više) nema ljude koje javnost može osuđivati da imaju optužnice ili slično.

No, da premijerov život nije samo idealan, iako ima doista velike šanse da pobijedi na unutarstranačkim izborima, treba reći i jednu veliku istinu: sve mu to ništa neće vrijediti ako se kriza s koronavirusom nastavi duže, ako hrvatski turizam i gospodarstvo padnu na koljena, a ako vojska na granici ne bude uspjela zadržati migrante ako oni u valu nagrnu preko Grčke prema Europi.

Koliko god se trudio, čak i ako lako pobijedi na izborima u HDZ-u idućeg tjedna, ukoliko posljedice ovih dviju kriza budu toliko fatalne da zemlju zahvati recesija i depresija, Plenković neće moći pobijediti na parlamentarnim izborima najesen.

Loša mu je sreća u tajmingu, naime – izbori su tek najesen, sada je jasno da ih više ne može raspisivati prije ljeta, a dotad će samo moći moliti nebesa da proljeće odnese koronu, a Putin Erdoganovu nervozu oko skrbi za milijune migranata u Turskoj.

U suprotnom, pobijedit će ga Davor Bernardić sa svojim planom podizanja plaća i penzija za 500 kuna za svakoga, i LGBT programom, s mantrom koju ponavlja bez obzira na vanjske okolnosti, na bilo kakve globalne krize ili moguće recesije uslijed istih ovih uzroka s kojima se Plenković kao premijer danas bori.

Bernardić ponavlja svoje fraze u koje malo tko vjeruje i koje su svakim danom zbog globalnih okolnosti sve dalje od realiteta, jer državni proračun sigurno neće imati punjenje onakvo kakvo je bilo planirano, ali to ne znači da najesen neće postati premijer, jednostavno zbog psihološkog faktora ako se situacija s koronom odvije na najcrnji mogući način za hrvatsku ekonomiju.