Beskrajan dan. Često se čini da i nije život do slika i prilika filmskog klasika u kojem svizac svaki dan nanovo izlazi iz svoje jazbine ne bi li narodu dao do znanja da će zima biti hladnija no ikada. Istini za volju svako toliko pojavi se neki Trump da nas iz letargije trgne bezumljem, ili nekakav tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora koji je onako posve hrvatski uvjeren da se o pustim malverzacijama u sportskim savezima piše samo zato da bi se njega rušilo s funkcije, ili ministar demografije koji ne zna kako povećati natalitet pa saziva znanstvenike svake vrste, ali redom samo muškarce.

Nema svisca, ali smo zato svi poput filmskog junaka prognostičara Billa Murraya prvo grintavi skroz, da bi zatim otupjeli skroz dok se konačno ne odlučimo uhvatiti za slamčicu spasa bilo kakve vrste. U filmu spas je Andie MacDowell. U životu spas svake godine nanovo donosi svetkovina dokumentarnog filma, ZagrebDox.

Istini za volju u toj moćnoj gomilici recentne produkcije, među svim tim filmskim ostvarenjima što ih pred publiku donese vrijedna ekipa okupljena oko Nenada Puhovskog, podosta je teških tema. Svijet je oko nas jednostavno takav da ih se ne da izbjeći i ne smije izbjeći. Netko nas mora suočiti sa svim što je zlo i naopako, a opet na način koji će prodrijeti kroz zadebljalu kožu taman toliko duboko da nas dirne, dotakne, natjera na razmišljanje. Filmovi su taman takvi da i kada obrađuju teške teme pričaju ponajprije o empatiji, o ljudskosti, o potrebi da je čovjek čovjeku čovjek, a ne zvijer.

Mali je milijun naoko zajamčenih prava što smo ih samo nabacali na papir da se zakonima zovu bez ozbiljne namjere da ih poštujemo. Zakazali smo na mali milijun polja, a ovi filmovi nas na to podsjećaju i pritom nude rješenja. Zapravo i nisu to rješenja koliko podsjetnik na to kako bi se trebali vratiti na početne neke postavke i zaboraviti na grabež, na tuđe, na silu, na grubost, neravnopravnost. Samo, što ako se gledatelju više ne da na platnu slušati »lekcije« drugih nekih ljudi i slušati o svojim slabostima!? Što ako se više nema force da sami sebi konačno priznamo kako je sve otišlo dođavola i bestraga, cijeli svijet!? E, tada stvar spašavaju životinje, životinje i mrvu humora.

Recimo »Medo u šparugama«, onaj u dokumentarcu Ivana Grgura o medi kojeg možda ima, a možda i nema. Mjesto radnje Istra, šume istarske, grmlje u kojem šparuge rastu. A tamo ljudi koji se kunu da su vidjeli medu i oni koji u to ni malo ne vjeruju. Da se nisu to dvije skupine berača šparoga odlučile izboriti za čim više teritorija tako što su lansirali priču o medi!? Da nije u pravu onaj koji veli kako je nekada bilo dosta proširiti priču o poskoku, a sada je poskok malo pa treba medo. I zašto ga oni koji su ga vidjeli nisu slikali!? Bar danas je to lako, slikati sve živo oko sebe. Ali, ako je slike, onda je i fotomontaže. Svijet je postao zeznuto mjesto za življenje. Nitko nikom tu ne vjeruje. Zato se medo ne pojavljuje u kadru. Ali se čuje kako brunda. Jedino se ne zna brunda li od zadovoljstva ili zato što smo mu dali na živce. Dobri medo, nesretni vuci, mrtve koze, svega je tu. Ma, istinski junak je samo jedno i to pernato stvorenja. Istinsku junak je »Pijetao Sanyi«!

Bio jednom pijetao Sanyi. Tako počinje priča, ili basna, a opet istinita skroz. Gradiću je ime Békéscsaba. Tamo je jedan naoko obični novinarski zadatak otkrio štošta o peradi i ljudima. Onako u najkraćem, pijetlu imena Sanyi nije se dalo završiti u pećnici, ili na roštilju, ili već negdje gdje pijetli znaju završiti, u loncu recimo. Pa je pobjegao iz kokošinjca ne bi li se dočepao slobode, došetao do glavnog trga sivog grada i tamo se popeo na stablo.

Nije da pijetli to čine, ne uče nas u školi da na stablu žive, ali junak Sanyi je odlučio učiniti baš to. I dogodilo se čudo! Slučajni prolaznici su primijetili pijetla, divili se njegovoj ljepoti i veselju. U čas su pijetla zavoljeli svi, i mladi i stari. Svidjelo im se to čudo, jer uistinu i jest čudo da lijepi pijetao pobjegne pa se nastani na stablu i živi kako mu je ćeif.

Evo u kameru priznaju građani da je jednostavno Sanyi bio lijep. Pa su mu mijenjali vodu, nosili hranu, jer ih je činio sretnim. Nije pritom ni da su vlasnici pivca puno za njim žalili. Vidjeli su da se tvrdoglavu pticu ne da urazumiti pa odustali od toga, a kako to lijepo veli gazdarica, njoj su ionako kokoške draže jer barem jaja daju dok se ovaj uglavnom šepuri. Grad je međutim Sanyia jedva dočekao, cijeli život ga je zapravo čekao, a da to građani njegovi nisu ni znali. Facebook grupe su posvećene pijetlu, novine pišu o pijetlu, kamere snimaju pijetla koliko i svijet koji se ujedinio u radosti što pijetla ima. Pijetla koji je slobodan, slobodniji u svakom slučaju od njih samih. Jer, kako rekoše u kameru, život u Mađarskoj je sve samo ne dobar.

Raditi se mora i kad pređeš 70-tu i da nije komadića zemlje uz kuću da se uzgoji štogod, jedva da bi se živjelo. Ljudi su postali zli. Ljudi su nepopravljivo podijeljeni. Ljudi su taman takvi da se onima koji o pijetlu pišu pjesme smiju oni koji pijetla ne vide nigdje drugdje nego u pećnici i na tanjuru. Ma štovatelji se ne daju. Biva jasno da je Sanyi tu više od obične ptice, da je poput kakvog poslanja sletio na stablo usred gradskog parka da podsjeti puk na humanost, na razumijevanje.

Biti slobodan k’o što je Sanyi, to je cilj. Jednakost, ravnopravnost, sloboda, zajedništvo, umjesto surova kapitalizma, nacionalizma, sebičnosti, neravnopravnosti. A ono samo ptica. A ono samo pijetao.

Pijetao koji je opet ujedinio svijet, sjetio susjede koliko dobra nosi dobrosusjedski razgovor obični. Zakopane su stare razmirice, uskrsla su stara prijateljstva, oživjela je zajednica. »Koja je riječ za takvo što!?«, pita se jedna od stanovnica Békéscsabe. Pa sama daje odgovor: »To je team-building pijetao!« Nadali su se oni da će tako biti u vjekove.

Ali jednog dana nestade Sanyi. I ljudi su opet postali ogorčeni, otuđeni, usukanih ramena. Sve se vratilo u »normalu«.

Podijelio se i opet puk napola, pa dok jedna polovina ne sumnja uopće da su pijetlu došli glave beskućnici što spavaju u parku, drugi vjeruju kako je jednostavno stalo dobro srce dobroga pijetla, možda i zato jer se nije znao nositi sa svijetom kao takvim.

Ni jedni ni drugi nisu mogli prihvatiti da Sanyija više nama. Ideal posvemašnje slobode rasprsnuo se poput mjehura od sapunice, jednostavno odlepršao. Možda toga zapravo i nema, ne može biti. Što se duše napunilo, napunilo se. Nema druge nego natrag u sivilo.

Ostade zato film 15-ak minuta dug u koji je stalo sve, sav jad i tuga dobrog dijela ove naše Europe, pogotovo ove čiji smo i sami dio. Tuga jer lidera nema, uzora nema, spasitelja nema, a sami se spasiti ne znamo. Pa je i smiješno i tužno u isti mah, onako kako dobri dokumentarci znaju biti.

Beskrajan dan. Često se čini da i nije život do slika i prilika filmskog klasika kojem svizac svaki dan nanovo izlazi iz svoje jazbine ne bi li narodu dao do znanja da će zima biti hladnija no ikada. Istini za volju, svako toliko pojavi se neki Trump da nas iz letargije trgne bezumljem, ili nekakav tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora koji je onako posve hrvatski uvjeren da se o pustim malverzacijama u sportskim savezima piše samo zato da bi se njega srušilo s funkcije, ili ministra demografije koji ne zna kako povećati natalitet pa saziva znanstvenike svake vrste, ali redom samo muškarce. Nema svisca, ali smo zato svi poput filmskog junaka prognostičara Billa Murraya prvo grintavi skroz da bi zatim otupjeli skroz.

U filmu je spas Andie MacDowell. U životu spas je dočekati svoga pijetla da je nalik Sanyiju.

A onda ako i ode da znamo sami gaziti njegovim putem. Ne bi to smjelo biti tako teško, jer ako može pivac….