Bura. Sjeverac. Stabla padaju na kontinentu, puše neugodnije nego li je ikada uz more puhalo. Bura. Autobusni prijevoz za buru ne mari. Iz metropole se uredno vozi na more. Karta je u džepu, torba na ramenu. Ostaje tek pitati šofere bi li im se dalo stati kod Jokera, tamo gdje je nekada bila tvornica Jugoplastika. Ako im se dade, torba će gore uz sjedalo makar pod noge bilo. Ako ne može, onda će među prtljagu, k vragu i ta dva ekstra eura. Ma na pitanje staje li se kod Jokera, šofer koji je vjerojatno Filipinac odgovara: »English, please.« Pa mu ti objasni što je Joker i gdje je Joker i zašto to nije ni Jokićev nadimak, ni Batmanov neprijatelj, već dio carstva Kerumove obitelji.

Vještina vožnje, na sreću, i ne pita znanje jezika. Znakovi uz cestu su svuda isti. Bura je zato naša posebna, barem mi tako samoljubivo mislimo. Sve je u nas jednostavno posebno. U jednom trenu autobus skreće s autoceste. Vozi se preko Obrovca. Sav promet je preusmjeren preko Obrovca. Podno ceste provalija, u duši mrvu strepnje, ali niti tko što pita, niti tko što govori. Nije ni loše da su za volanom vozači što su nam došli iz prijateljskih zemalja. Da znaju hrvatski bilo bi dreke. Ovako samo mir. Ovako logike ima samo grintati u sebi. Ovako na smislu i svrsi još malo više dobiva odluka da se za puta čita nova knjiga Ivice Ivaniševića »Nešto na žlicu«. Friško umirovljen inspektor Nalis, glavni lik u knjizi, kao da je sve to što mi prolazimo odavno doživio. Evo lijepo piše pisac kako Nalis na sve one prigovore da je pesimist kojem je čaša uvijek napola prazna, umjesto da mu je kao svima normalnima napola puna, uzvraća opaskom kako on čaše i ne vidi. »I to ne zato što je pesimist, koji uvijek očekuje najgore, nego zato što je realist koji uvijek očekuje neizbježno. Uostalom, kako biti Hrvat i biti optimist, znao je upitati kolege koji bi na tu primjedbu samo odmahnuli rukom«, mudro će Nalis, odnosno Ivanišević.

Svijet je ionako širi, veći, dalji, dublji od ceste što nizbrdo vijuga put Obrovca. Svijeta ima i mimo zemaljske kugle. Misija Artemis odvela je američke astronaute tamo gdje nitko do sada nije bio, barem se tako govori, kazuje, piše. Stižu fotografije u svemiru snimljene. Svaka odiše nestvarnom mirnoćom, mirom, spokojem, ljepotom. Zemlja je savršena kad se sa strane gleda. Savršena je i frizura u one kovrčave članice posade. Ne daju joj ti bestežinski uvjeti da se počešlja i to je lijepo, uvojci koji se ne daju ukalupiti. Slično frizura izgleda i kolegici s vježbanja Lidiji kad na tatamiju do radi vježbe što daju iluziju da se starenje može usporiti. A tu ništa nije bestežinsko, na tom tatamiju, dok se vježba.

Mali milijun kilometara otišla je posada da nas učini ljubomornima, jer oni uživaju u miru. Na zemlji zato Trump. Na zemlji čovjek koji je najavio kako će cijelu jednu civilizaciju sravniti sa zemljom. Najavio je i kada će se to dogoditi. Pa su se navijali satovi u dva ujutro, tek da se vidi je li došao kraj svijeta. Nekada su se satovi navijali recimo zbog noćnih NBA utakmica, ili boks mečeva vrhunskih teškaša. Sada se čekao početak kraja. Ili nije uopće. Ionako je svejedno. Ionako je taman tako da bilo gdje može grunuti bilo što. Tako se čini. Tko nije navijao sat, jutrom je doznao što je bilo. Bilo je primirje. Tako je eto odlučio čovjek narančaste kose koji ruši nemilice svijet na koji smo navikli. Pa će tankeri opet Hormuškim tjesnacem, i nafta će pojeftiniti, i vozikat ćemo se dokle nas volja, i bit će turizma, i sijat će se žito. Je li nam lakše!? Malo je. Samo, sada znamo da će svako malo biti prijetnje pa pomilovanja, pa prijetnje, pa nekog sukoba, pa mira, pa opet prijetnje, pa rat, pa kobajagi mir. »Lud čovjek«, ne sumnja stara majka. A nije da se za života nije nagledala svega i svačega.

Naši starci, stari roditelji, očevi, majke. Vozač autobusa stao je kod Jokera, usprkos gospođi koja nije izdržala, a de ne izruži pristojne momke jer eto svakom želje ispunjavaju. Stao je bus taman tamo odakle se brže dođe kući, pa da se čuje povijest bolesti.

Nakupilo se kroz godine svega. Zdravstveni sustav se trudi, ali i ne pomaže puno. Previše je godina u pacijenata da bi bilo velikog angažmana. A njima treba doktor House pa da konačno taj tlak ne leti od ništa do maksimuma i natrag svim tabletama usprkos. Dok grupica odabranih leti svemirom, dok Nepalci i Filipinci voze put Obrovca, dok Trump svijet mijenja silom i glupošću, stari naši su sve stariji i to čovjeka tjera put tuge.

»Jesi li ti svjestan da se sutra to može nama dogoditi«, uporan je prijatelj Roko. Priča on o ocu svoje prijateljice, o tome kako mu je na naglo pozlilo, o bolnici koja ga je jedva održala na životu i onda slabašna pustila doma, o sumanutoj potrazi za domom u kojem će se netko brinuti za njega jer im je u opisu posla da se brinu za starije. Samo, nema mjesta. Ili ga ima ako se ima prava, najčešće stranačka, iskaznica. Ili ga ni tad nema ako se nema 2.000 eura najmanje. Ako se za života što i steklo, odnijet će sve domovanje, kaže Roko. Pritom, poput umirovljena inspektora Nalisa tvrdi da nije pesimist. Momci u najboljim godinama, oni kojima je prostata tek počela debljati, pričaju o starosti. Nije se tome ni za čuditi. Ured pučke pravobraniteljice zatrpan je pritužbama. Nikada ih toliko nije bilo u 30 godina. Lijep broj njih govori o nebrizi za starije.

Grade se stadioni da nam je nogomet ljepši. Milina. Kako bi bilo da se izgradi štogod domova koji neće koštati bezumno puno!? Populizam!? I nije, više je potreba. Zemlja koja ne brine za svoje najstarije jedva da za išta brine. Ma, bit će stadion, ovako ili onako.

Ne treba za sve kriviti ni političare, ove naše. Teško se oduprijeti svjetskim trendovima, biti otok razumnih na moru ludih, biti stiješnjen između sila koje bi ratovale i potrebe da se društvo učini taman takvim da nam inflacija ništa ne može, ni sve veći troškovi života. Živi se bolje, kažu. Statistika to kaže. To je k’o kad prognostičari kažu da će temperatura biti 12, ali će nam onaj osjet govoriti da nije ni šest. Pučka pravobraniteljica spominje prag siromaštva. S koje god strane praga bili, ako ste mu blizu, osjećaj je loš. A stari naši sve manje vremena imaju. Ili, kako to kaže prijatelj Roko, to se sutra nama može dogoditi.

Ma, ako nema na Zemlji mira i veselja, ima ga u orbiti. Posada Artemisa 2 otišla ja daleko, najdalje ikada i vidjela što vidjeli nismo. Ili, ipak nije!? »To je propagandna mašinerija«, kazuje na malim ekranima naš astronom Korado Korlević. Ovi ni na Mjesec sletjeli nisu, a doći i slikati Mjesec nema neke težine, kamo li povijesne, dodaje. »Ovo je jedna misija u kojoj Amerikanci ponovno uče letjeti na Mjesec«, rezolutan je Korlević.

Štoviše, veli kako je sve ovo propaganda carstva u dekadenciji koje želi pokazati da još nije za baciti. I veli da je ovo misija koja je morala nanovo naučiti sve ono što su Amerikanci radili 60 i neke. Uf! I da, ova civilizacija Marsom hodati neće. Neka druga možda. Kaže naš astronom. To znači da smo tu gdje smo, prizemljeni skroz dok čekamo kakve će volje biti Trump u dva ujutro i dok mislimo što ćemo od obiteljske srebrnine budzašto prodati ako se naglo mora naći mjesto u staračkom domu. Svijet se promijenio naglo. Ali uvijek može još gore. Evo Mađare čekaju izbori. »Ako je Petar Magyar, što je onda Orban«, pita se Ivan.

Bura je kalala. Trump prijeti NATO saveznicima. HSS je na braniku domovine. Dobro je sve, realno neizbježno.