Standstill aranžman banaka i dobavljača oko Agrokora bio bi puno bolja vijest nego eventualna primjena Vladinog zakona o prinudnoj upravi države. Zakon koji su jučer lansirali Plenković i njegovi ministri krajnje je rizična operacija, a posljedice vjerojatno puno teže nego izlaz koji bi našli sami dionici ovog krša i loma kod Todorića. Načelno je legitimna i može se razumjeti želja političkog vrha da pomogne riješiti krizu Agrokorovog oligopola, koji se raspada u realnom vremenu i ugrožava svu silu radnika, dobavljača, partnera, kreditora i lokalnih zajednica.

Iz raznih izvora dolaze krajnje različite procjene duga. Što ako je on doista veći ili znatno veći od Agrokorove imovine? A ona se stalno topi jer cijena dionica tvrtki unutar kompanije nemilice pada. Kao što je netko već podsjetio, eventualni kupci dijelova potresenih carstava uvijek računaju s izrazito diskontnim cijenama. To znači rasprodaju čak i onih sastavnica Agrokora koje su bile solidne i dobro su poslovale.

Što bi, dakle, slijedilo ako Vladina privremena uprava u Agrokoru, nakon restrukturiranja i cijepanja kompanije na manje tvrtke, ne bi za njih mogla dobiti dovoljno novca da se isplate tradžbine? Bi li Vlada cijelu Hrvatsku utopila u Todorićev kazan? Postaju li Todorićevi dugovi dugovi države? To jest, hoćemo li ih morati podmiriti mi? U ovoj soluciji da. A tko drugi? Dok mnogi već posve otvoreno govore o nužnosti lančanog otpisa dijela dugovanja, Vlada raspaljuje lažne nade da bi zakon to spriječio.

Još jedna golema nepoznanica sa stotinu scenarija proizlazi iz Todorićevog načina poslovanja i njegovih metoda za osiguranje mahnitog zaduživanja. Njegove su tvrtke nerazmrsivo premrežene svim mogućim vrstama financijskih sajli i kreditnih jamstava koje su njihove neodgovorne uprave odobravale po gazdinom nalogu. Todorićeva propast je kao paška čipka, ne da se rasplesti, možeš je samo presjeći sjekirom. A tada mora teći krv. Pa koji bi to »nobelovac« koga bi dovela Vlada znao izaći na kraj s pitanjima tko je kome unutar Agrokora i koliko dužan, tko je kome jamac, i tako redom. I zar nije već samo po sebi nerazumno povjerovati da bi politički instalirani »vanjski organ« znao naći bolja konačna rješenja nego kreditori, dobavljači i svi ostali koji su se u kotlu ove vrele kaše zatekli ipak svojom voljom i svojim razlozima, te svojim novcem i odgovornošću?