Ma bio je uvijek pristojan, nasmijan. Nikakvih problema. Uvijek se nudio da me poveze autom. Stvarno odličan dečko.

Tako su mještani Čiste Velike opisali novinarima 20-godišnjeg Tina Šunjergu. Međutim, taj »tako dobar dečko« postao je poznat jer je ubio majku i oca. Metkom u potiljak. A onda je produžio na tulum.

Uvijek kad se dogodi kakav strašan zločin, jedna je stvar sigurna. Kamere će prikazati susjede i poznanike ubojice, naoružanog pljačkaša ili pedofila koji vreba djevojčice, kako se krste i ponavljaju da je to bila jedna krasna osoba. Svaki put pozdravi u liftu, pridrži vrata, mahne. Nikad nikome nije rekao ružnu riječ. A žena mu je vrlo mila. Pjeva u zboru. On je igrao s nama na balote. I ni bevandu ne bi popio.

Točno tako je i sada s mladim Šunjergom, momkom čiji je Facebook profil mala zbirka užasa. On s rotvajlerom. On na krovu očevog mercedesa s dva srednja prsta prema publici. On s kapuljačom preko lica i s crnim psom. On kraj motora, opet crni pas, opet srednji prst. On, auto, prst, pas.

Tko god je iz te njegove okoline samo bacio oko na njegovu poremećenu »autobiografiju«, mogao je čuti kako zvoni alarm. Ali nitko nije ništa čuo. Ni vidio. Ne samo suseljani u Zagori, koji svagda vire iza zavjesa u tuđi lonac. Nego ni ravnatelj srednje škole čiji je đak Tin Šunjerga: »S Tinom nikad nismo imali problema. Njegovo ponašanje nije bilo devijantno.«

Tako svi sa sebe skidaju odgovornost. Nisu znali da bi s Tinom bilo nešto loše, ma kakvi. Sve je izgledalo kako treba. Pa čujte, mlado čeljade može biti malo nestašno. Ali fin momak inače. I onda puf! Iz vedra neba! Jedino ako je »u nešto upa«, loše društvo, znate, i to…

I tako teče malograđanski život. Crni dim kulja, ali selo ne vidi. Ne želi se »miješati«. Finoća je to. Šapću iza leđa, ćule uši, kude i sude, ali »ne guramo nos u tuđa posla«. A škola gleda je li se nabubalo, a za drugo, pa molim vas, nismo mi nadležni. Pa zar da ih još i dadiljamo za ove plaće?

Ali još su najgori »autoriteti« koji se oglase napamet kod ovakvih tragedija da ponude svoja objašnjenja o mračnim ljudskim dušama i zašto odjednom zna skroz pregorjeti žarulja. Sada smo čuli bar dvojicu takvih tumača.

Dr. Vladimir Gruden hladnokrvno je ocijenio da je kriv ubijeni otac: »Otac je bio sila, ugledan, dominirao je, a sin je osjećao da u njegovoj sjeni ne vrijedi dovoljno«. Sjedi doktor u stolici, nikad nije toj obitelji prišao ni na 20 kilometara. Ali ipak točno zna što se dogodilo i zašto. Ima skenerske oči, zna sve šeme napamet, a savjest mu ne poklapa usta da ne sudi o onome što nije vidio. A drugi »stručnjak«, profesor psihologije Ivan Modrušan, bez imalo srama čak proriče da je u obitelji Šunjerga bilo i zlostavljanja. »Otac je bio član specijalne policije, moguće je da su agresija i fizičko obračunavanje bili gotovo normalan oblik komunikacije u kući«, i to je, zaključuje, ogorčilo mladića u pubertetu.

Odakle treskaju te dijagnoze, i kako se to usude, treba pitati njihova udruženja psihijatara i psihologa pa da ona tim vidjeocima opale po jednu vruću, stručnu, iza uha. Žalibože selo iz blizine ne vidi ništa, žalibože stručnjaci iz daljine znaju sve o navodno dobrom dečku ubojici i njegovom ocu, navodno pravom krvniku, kome je sin, eto, presudio.