Odavno nisam ušla k Todoriću. Trebalo mi je dugo. Jedan veliki Konzum najbliži mi je za opskrbu. Todorić je odlično pokrio teren kako bi svima bio pod nosom. Ali na koncu mi je bilo dosta.

Voće i povrće je uglavnom loše. U tom mom dućanu uvijek vidiš trgovkinje kako gule onaj kelj, salate i karfiol, skidaju crne listove, i onda to pred kupcima vraćaju na police. Meso je čudno, pusti u pećnici pola litre vode. A pretežno skuplje nego drugdje.

Dakle, nema me više tamo i nije me više bilo briga. Ali morat će nas opet sve biti briga za Todorića, jer vijesti kažu da će najveća hrvatska kompanija kolabirati. Dugovi se više ne daju servisirati, kreditni rejting u padu, banke za vratom, počele su i nestašice artikala. A od Todorićevih tvrtki živi oko 40.000 obitelji, i to samo u Hrvatskoj, a još mnoga mala poduzeća ovise o poslovima koje rade za njega. Što sa svima njima ako se stvar s treskom uruši? Kakav socijalni udar. Kakve tragedije za mnoge naše sugrađane. Kako te neće biti briga.

Ali i država je sada na tankom ledu skupa s Todorićem. Treba mu novac da pokrije dubioze, ili državne garancije, jer kapital je presušio, a kamate gutaju sve pred sobom, tu nema milosti. No, novac mu se nema odakle i kako dati, a i garancije su opasna kocka. A imamo tu i ono moralno pitanje, je li u redu da država spašava privatnu kompaniju čiji vlasnik živi u dvorcu poput vlastelina, leti svojim helikopterom i zauzeo je cijeli otok kraj Primoštena za koji ne plaća najam, dug je već 200 milijuna kuna. Samo mala digresija: prije koju godinu plovili smo kraj te Smokvice. Ne znajući kako stoje stvari, htjeli smo se vezati da uzmemo vode. Ali pred nas su skočili nabildani momci, zaštitari valjda, i otjerali nas ne pitajući ni što nam treba. Bili smo šokirani jer tako se na moru nitko ne ponaša. No dobro, nevažno.

Inače sam puno puta u raznim raspravama branila Todorića. Naslagao je više od 50 tvrtki, više im se ni broja ne zna, ali ne s idejom da se poslije riješi radnika i rasproda imovinu. Nije tip kao Kutle. Neke je digao iz bankrota. Plaće su bile redovite, božićnice, uskrsnice. Njegova blagajnica zaradi samo 3.000 kuna? Ako ćemo pošteno, pa ni drugi za taj kadar ne daju više, tako je to u Hrvatskoj. Ucjenjivao je dobavljače? Da, kao i svatko kome može biti. Točno, dobiva gomilu poljoprivrednih poticaja od države, ali poticaji idu na površine obrađene zemlje. Ukratko, nije Todorić bio bajka, ali godišnji prihod kao pola hrvatskog BDP-a. Pa ti vidi.

Ipak, jedna me stvar uvijek kopkala oko Agrokora – mene amatera za biznis. Sustići će ga jednom to što ne zna mjeru. I ispalo je da sam bila u pravu. Ne zato što sam vidovita, nego jer je to općeniti princip da jednom moraš znati stati. A Todorić 20 godina proždrljivo zijeva više nego što je u stanju progutati. Tako je u svoje carstvo nakrcao trgovinu, industrije hrane, poljoprivredu, solanu, kioske, pakete, lovišta, kliniku… Pa kredit na kredit. I nikad dosta. Daj još u košaru, daj sve.

Ironija je da smo se sada, kad je pukla tikva, u njegovoj košari našli i svi mi građani, uključujući i državu i vladu. I sada više nema druge nego vaditi Gazdu iz gabule u koju se sam doveo.