Premijer u slučaju Barišić reagira kao da je svom ministru znanosti i obrazovanja osobno nešto dužan. Barišić mu je prije tri godine posudio 20.000 eura? Svojedobno je intervenirao kod svog rođaka da Plenkoviću nešto »sredi« u zemljišnim knjigama? Družili su se preko ljeta kao studenti i Barišić mu je uvijek puštao na piciginu da Plenković ispadne frajer pred djevojkama?

Šalim se, naravno, scenariji su izmišljeni, iako cijela ova stvar više nije nimalo šaljiva. No čovjeku ne preostaje ništa drugo osim imaginacije kad mozga zbog čega se predsjednik Vlade ponaša kao slijepac pored zdravih očiju i staje u bezrezervnu obranu svog ministra, sveučilišnog profesora čiji je znanstveni i moralni ugled sada srozan na nulu za svakoga tko je pri zdravoj pameti.

Zamislivo je da premijeru taština nije dopustila da na vrijeme prizna previd i riješi se plagijatora iz Banskih dvora. Možda je očekivao da će se galama ispuhati – za tri dana svakog čuda dosta – pa će sasvim evidentno pitanje njegove suodgovornosti za slučaj Barišić biti uspješno relativizirano i gurnuto pod tepih. Pa »imamo mi za Hrvatsku puno važnijih stvari«, evo INA, evo HEP, evo kreditni rejting, evo Brexit, pustimo sada, pobogu, taj sitni Barišićev previd s jednim neatribuiranim tuđim citatom.

Nije nevjerojatno ni to da je Barišić uspio smotati Plenkovića tumačeći kako mu se već sudilo za plagijat i da je na sveučilištu sve odbačeno – još jedna neistina iz ministrove čajne kuhinje – pa da stoga saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju nije ni smio atrbitrirati u jednom već zaključenom predmetu.

No stvarno se ne da racionalno objasniti zašto Plenković i dalje srlja i drži leđa kompromitiranom ministru, čak i nakon dodatne analize njegovog znanstvenog opusa koja mu je stigla od profesora dr. Ivana Đikića. Cijela je javnost obaviještena da je Đikić, jedan od naših svjetski najuglednijih znanstvenika, pronašao i stavio pod nos premijeru cijelu hrpu Barišićevih plagijata pored onog jednoga »napuhanoga«, koji je nastao sasvim slučajno, iliti »tiskarskom greškom«.

Dakle, osim znanstvenika Stephena Schlesingera, Barišićevi su oštećenici i pokojni autori Samuel P. Huntington i Robert A. Dahl te Carl Boggs, pa čak i sirota Wikipedia. Što će naš vrlo vjerodostojni predsjednik Vlade učiniti kad mu se i njihovi zastupnici jave s problemom ministrovog slobodnog shvaćanja autorskih prava? Hoće li i njih otpraviti s optužbom da harangiraju nevinog čovjeka? Da ih je instrumentalizirala opozicija? Ili im sasuti da to rade u sljepilu ljubomore prema Barišićevom znanstvenom kalibru koji se pročuo jedino po citiranju samoga sebe? Hoće li im predočiti pisma potpore »progonjenom« Barišiću, kakva se u ovoj bolesno politiziranoj zemlji, kao što reče jedan pošteni znanstvenik, na žalost mogu skupiti »čak i za tvrdnju da je zemlja ravna ploča«.

Dobro da je HNS pokrenuo postupak Barišićevog opoziva. Ako propadne i taj jedini preostali način, barem će se znati tko je u Saboru za to da se globalnim kriterijima borbe protiv plagijata ovdje suprotstave sasvim drugačiji, hrvatski, gdje je korupcija ionako kraljica svega. Plenković se pokazao, ali možda još ima neke nade za Božu Petrova i Most.