Papa je počeo ovu godinu moleći sve da se okane nasilja, sile, batine, iskeženih očnjaka i čupanja crijeva. Da, dobro, to zvuči kao utopija dok se na ovoj okrvavljenoj Zemlji razaraju gradovi i kulture, a čizma divljaštva i fanatizma gazi svaku ljudskost.

Ali ne rugaj se utopijama, one su slatka sol ovoga svijeta. Potrebne su da u kaosu svoga vremena možemo nazrijeti mala svjetla u mračnim tunelima, da barem pokažu koji je pravac ispravan. Pa neka do svjetla nikad i ne stignemo, kao što ni mi, ova generacija, bojim se, nećemo.

I ma kako ga silnici delegitimirali svojim nadmoćnim podsmijesima, ovaj Papa je dar čovječanstvu. Što god kaže, ozarim se, obično kao da je mene pitao. Jedino imam taj problem s nadnaravnim autoritetom Boga, tu se Papa i ja razilazimo, ali to, na koncu konaca, uopće i nije bitno. Ni Franjo, koliko vidim, ne misli da baš jest, a ni ja.

A upravo o toj agresivnosti, koja i ovdje kod nas kulja odasvud kao iz razvaljene kanalizacije, razmišljala sam za vrijeme ovih blagdana, predekoriranih anđelima, srcima i zlatnim zvijezdama. U Hrvatskoj, srećom, nema terorizma, pa doma ne vidimo najstrašnije lice nasilja. Ali i ovaj je narod pod nekom paklenom tenzijom, u miru smo, a kao u ratu. Generalno živčani, otresiti, cinični i brutalni. Destruktivni. Mrzi se bez dokučivog razloga. Pada se u afan. Društvene mreže kipte od bijesa, uvrede se prolamaju do neba. Urla se i proklinje.

Probaj samo ne krenuti istog časa na semaforu, samo zbog toga će ti kroz prozor rafalno psovati mater i oca kao najgorem šljamu na ovoj planeti. Naš bogobojazni svijet upravo je sladostrasno istovario tone eksploziva na ulice i u dvorišta. Taj armagedon trebao bi biti čin veselja i lijepih želja? Ne razumijem pa da me ubiješ…

Klimava su ta objašnjenja da se divljački porivi razgaraju jer internetska anonimnost pruža zaštitu. OK, ali odakle ta agresija u glavama, to je glavno pitanje, a ne zašto su kanali u toj mjeri za nju otvoreni.

Pa se pitaš gdje smo se svi skupa okliznuli? Zašto se puno ljudi, čak i u najbezazlenijim situacijama, ima poriv brecati na bilo koga i bilo što. Zašto ti susjed ne odzdravlja u liftu? Neki će reći – jer se ljudi ne osjećaju sigurnima. Nemaju posla ili ne zarađuju ni pola od onoga koliko treba za skroman život. Stalno su na rubu provalije jer gubitak radnog mjesta znači sigurnu smrt. Ako ne radiš, i ne vrijediš, a već sa 45 godina piši kući propalo je, neće te zaposliti nitko. Čujem ovih dana da zaštitar koji nosi pištolj ima plaću od 3.000 kuna. Nije čudo da prolupa, barem u virtualiji, gdje može, ako se već uspije kontrolirati u životu.

Gade im se političari jer sit gladnome ne vjeruje. Izdržavaju nekompetentne uhljebe čija je deviza šuti i ne mrdaj da se ne vidi koliko ne znaš. Pravosuđe je mrak. Školstvo ajme. Kriminalci su postali tajkuni. Protiv gradonačelnika se vode postupci za korupciju, Bandić, Kalmeta… Stvar je, izgleda, u tom osjećaju da nema nade, nema izlaza.

Ali što? Kao da će nas agresija izvući. Pa dajte, barem vi vjernici, ima vas 90 posto, poslušajte Papu. Ja hoću. Udahnite prije nego što prasnete. Probajte nešto drugo. Umjesto mahnit, bolje je biti aktivan. Ovaj svijet se sigurno mora mijenjati, ali to neće ići kopljem i psovkom.