Elitni, turistički Dubrovnik bori se s ospicama. Jedan slučaj za drugim, tri, pet, petnaest… Zdravstvene vlasti napokon su zabranile da se u vrtiće dovode necijepljena djeca. Pitanje je kad će buknuti i drugdje po Hrvatskoj. Ima tome dosta kako je naša pametna pedijatrica Marina Štajduhar objavila da raskida suradnju s roditeljima antivakserima zbog očitog nepovjerenja u nju kao liječnicu. Učinila je ono što je sama mogla. Napadali su je na pasja kola. Trebale su, kako vidimo, proći godine i godine ljudske gluposti, pogrešnih procjena i indolencije nadležnih službi da se odavno istrijebljena bolest vrati gdje je desetljećima nije bilo.

No, kad malo bolje razmisliš, navlas ista zakonitost tuče Hrvatsku sa sviju strana. Svako uporno i neometano djelovanje u krivom pravcu mora jednom dati dramatične rezultate. Određeno vrijeme djeluje inercija, naizgled se ne događa ništa, šteta se ne pokazuje odmah. Puknuta cijev natapa pomalo, tiho ruje. A onda se jednog jutra sruši cijeli zid. Vrag dođe po svoje.

I o iseljavanju najednom svi verglaju kao navijeni i skupljaju političke poene. Ali nije ovaj užasni egzodus pao s neba. Ljudi su trpili i trpili da ih se u njihovoj državi tretira kao stoku koja mora gutati siromaštvo, manipulaciju i korupciju, sad kad smo ušli u EU, dosta! Odoše. Slučajnost ne postoji.

Sjetimo se kako su nam devedesetih prodavali priču da sva poduzeća treba navrat-nanos predati privatnim vlasnicima i počet će grandiozni napredak. Kakva je bila ta politički navođena pretvorba i s kakvim »kapitalistima«, to znamo. U ranim godinama skakavaca upropašteno je više-manje sve na čemu se moglo, da je bilo pameti i poštenja, graditi novo i bolje gospodarstvo. Kompanije su razdijeljene, raskidane i razdane tajkunima iz opanaka za sitnu paru, radnici su, da ne smetaju, bačeni u mirovinu. Danas smo zemlja bez građevinarstva, sve tvrtke propale, mostove nam grade Kinezi, kao i bez mnogih drugih industrija koje bi nas zdravo vukle naprijed, nema više ni tog stručnog kadra koji drži srednju klasu. U Zagrebu je krajem 80-ih godina 140 tisuća ljudi radilo u proizvodnim djelatnostima, sada eventualno tridesetak tisuća.

Dugo smo se i ustrajno svojski trudili da postanemo nacija konobara, sobarica, sezonaca, mešetara i političkih uhljeba. I nekadašnje »svjetsko čudo« od Agrokora potonulo je pod led, ide Rusima, Poletajev je spreman kao zapeta puška, tko zna što će na kraju biti sa svim tim.

I pravosuđe je u »ospicama«. Skoro trideset godina zatvaranja očiju pred svim problemima, političke promocije sudaca i predsjednika sudova, pogodovanja i sinkope. Ne možeš umaknuti prirodnoj sili u čelično struktiriranim okolnostima. Pa ni elementarno smislen zakon o referendumu nisu u stanju donijeti. A sada zdvajaju što se Markićka njime dobro koristi.

Sindrom ospica do sada nas je jezivo koštao. Ali sve jednom dođe na naplatu, to ti je to, bijega nema.