Svo ovo vrijeme nakon izbora podgrijava se dojam da se bez Mosta ništa ne može, premda je to, naravno, halo-efekt.

Ali, kao da je riječ o istini isklesanoj u kamenu, i HDZ i SDP, već preko mjesec dana, zbog Mosta hodaju po jajima. Stranačka izaslanstva vrlo značajno klimaju glavama na silne natuknice koje Most naziva reformama mada je među tim plutajućim idejama niz takvih koje se u Bruxellesu ne bi smjele ni spomenuti. A neke su, pak, same po sebi, ili neprovedive, ili kontraproduktivne, ili posve neispitane, bili mi u EU, ili ne bili.

No, što da radimo, mumljaju nervozno na Trgu žrtava fašizma i na Iblerovom trgu, drže nas u šahu. Zato jezik za zube. Ne provociraj ih. Ponavljaj da, da, apsolutno. Čitaj im s usana. Pokaži koliko smo sretni što s nama uopće sjede. Jer bez njih se možemo slikati.

Stvarno je nevjerojatno kako je umišljaj Bože Petrova, profesora Podolnjaka, gospođe Ružice i društva, da je Most zauvijek osvojio prerogative za dominaciju nad državnom politikom, brzopotezno zarazio sve okolo.

Ispada da se događaji neće dogoditi ako ih Most nije amenovao, a da se o vlasti i Vladi i ne govori. Kao da, bez Mosta, nema mrdanja. To je, međutim, dosta daleko od činjenica.Ovo natezanje, ucjenjivanje, pa i ponižavanje, koje provodi opcija za koju je glasalo 13 posto birača, nad dvjema strankama od kojih je svaka dobila po trostruko, moglo se prekinuti i ranije. Ali kad nije, neka se to učini barem sada.

Romantične iluzije o kompetencijama Mosta po putu su se ionako potpuno raspale. Ispočetka zgodnu priču upropastilo je veliko ludovanje koje će zamalo prevšiti svaku mjeru. Jučer su mostaši digli dreku zbog »pritisaka«. A oni iz dana u dan, bez namjere da se zaustave, nemilo pritiskaju cijelu državu sa 87 posto birača koji za ovo nisu dali glas.

Pritom treba jako naglasiti da Most ima puno pravo raditi sve to što radi.

Da su natjerali SDP i HDZ da se 30 dana, zajedno s njima, mole Svevišnjemu za ekonomski prosperitet Hrvatske, ili da skaču na jcdnoj nozi, pa i to bi bilo legitimno, iako s druge strane trebaš imati bedake da na to pristanu.

Ali kao što ozbiljni politički akteri imaju pravo reći ne, tako sada već imaju obavezu prekinuti ovu igariju pitanja i odgovora na temu neobičnih političkih projekata s radnog stola maloga Ivice, koja je garnirana i elementima nasilja.

Znamo, znamo, i HDZ i SDP žele pobijediti, što bi se reklo, za zelenim stolom kad već nitko od njih nije tamo gdje je trebalo. Ali pitam se stvarno što će bilo Milanoviću, bilo Karamarku, vlada na tankom ledu, s minimalnom podrškom koja će se klimati na svakom pitanju, s ucjenama i blokadama i pogotovo s partnerima iz Mosta koji misle da su popili pamet cijelog svijeta? Nije što je preša, vremena još ima, nego što se vrijeme gubi na nešto što nema smisla. Pustimo sada priču o tome da bi se, u nekom drugom svemiru, Milanović i Karamarko mogli dogovoriti o pet reformi koje će provesti i onda zajedno sastaviti vladu. Kod nas je to utopija.

Ali valjda mogu sjesti na pola sata preko vikenda i dogovoriti se da će k predsjednici doći s prijedlogom da se ide na izbore. Pa ima života i bez Mosta, samo kad oko njih ne bi bile kukavice.