Glavno pitanje je nova vlada i, da, ovo je možda periferna digresija. Ali doista je gadljivo ovo što Karamarku radi zakulisna klika iz HDZ-a i oko HDZ-a, koja mu, u ovoj gunguli, predsjednički utjecaj želi oduzeti odmah, bez stranačke izborne konvencije i svakako bez velike muke.

Ta grupacija svih ovih tjedana nakon izbora nije prestala puštati patke o tome kako bi Most odmah odabrao HDZ i sve bi se sretno riješilo samo kad bi se Karamarko maknuo. Za taj spin i u medijima imaju svoje ljude pa ne prođe dan, a da se javnosti ne servira anonimka kako se Karamarko ipak pomirio sa sudbinom pa odustaje od borbe za premijerski mandat budući da mu, uostalom, ništa drugo nije ni prostalo. Za alternaciju mu guraju Matešu, Vedriša, Valentića.

On svaki put staje pred kamere i odgovara da to nije istina, i jučer je to opet ponovio, no sutra se sve opet nastavlja u krug, a svi se njegovi demantiji oblažu prizvukom sumnji.

Valjda je jasno da ja ne glasam za HDZ. Smatram Karamarka lošom karmom koja je zadesila stranku u rasulu koje joj je ostavio Ivo Sanader. Umjerena politika desnog centra treba drugačijeg vođu, a s obzirom na ovo što je Karamarko do sada pokazao, on će HDZ samo još više udaljavati od konzervativnih vrednota Europe i sadašnjega vremena. Čovjek naprosto nije kapacitet, nema ni širine, ni vještine. Zato je HDZ, pod njegovom palicom, prošao stanovitu regresiju, a i na izborima su odigrali dosta loše, mada su, zahvaljujući glasovima dijaspore, ispali relativni pobjednici.

Nakon ne suviše uspješne Milanovićeve vlade, u okolnostima koje su im jako išle na ruku, za HDZ je na koncu glasalo tek nešto više od 20 posto ukupnog broja hrvatskih birača, oko 771.000, samo petina, dobre vage. Karamarko i njegovi sirovi pobočnici rastjerali su i politički centar, a i svoje ljude, poput Prgometa i Martine Dalić, čim su ovi pokazali rezerve prema kursu vodstva. U koaliciju su uzeli ekstremiste. Proglasili srpsku manjinu sramotnim političkim partnerom… Račun za tu kratkovidnu Karamarkovu taktiku stigao je 8. studenoga.

To predsjednika HDZ-a sasvim sigurno dovodi pred suočavanje s odgovornošću što je stranku vodio loše, to ga apsolutno čeka, doći će trenutak kada će morati dati odgovore i od toga ne može pobjeći. Trenutak istine čeka ga na sljedećoj izbornoj konvenciji HDZ-a za koju se, kako čujemo, jako ambiciozno spremaju novi ljudi koji će Karamarka izazvati na megdan. Umjereni Stier piše novi manifest, Plenković u Bruxellesu stvara političke veze, a bit će i drugih aspiranata za čije ambicije još ne znamo.

Dakle, Karamarko uskoro može pasti da se politički više nikad ne sastavi. Ali on je na čelo HDZ-a izabran po stranačkom statutu i u demokratskoj proceduri, stranku je vodio na izborima i ima se pravo, u okviru zakona, boriti za mjesto mandatara. Ako je njegova karijera gotova, mjesto za njegovo svrgavanje je opet stranka, stranački plenum, delegati ili kako već odluče, a ne izvaninstitucionalni mulj u kome će ga bratija međusobno uvezanih interesa hladnokrvno udaviti sada kad njuši da od njega više ne može imati koristi.

To se odnosi na njega i na sve druge. Politika kao Divlji zapad nam ne treba, imamo sasvim dosta drugih briga.