To u Esplanadi bilo je, na žalost, čisto gubljenje vremena. Stvari se ni za milimetar nisu pomaknule prema naprijed, naprotiv, ide još jedna epizoda razvlačenja žvake, još tjedan dana premišljanja, a ishod je već sada poznat. Ništa od vlade po modelu Mosta, ma jasno da ne.

Ni Milanović, ni Karamarko ne žele u kombinaciju u kojoj bi se sami, od svoje volje, prije nego što su iscurili ustavni rokovi, odrekli pokušaja da osvoje premijersko mjesto. Na nešto diskretniji način nego inače, to su ponovili i jučer, kao i sto puta do sada, a u tome ih treba i razumjeti. Petrov, uostalom, taj isti problem s njima dvojicom ima od početka ove svoje postizborne avanture, samo se – vrag će ga znati – ili uporno pravi da ga ne vidi, ili je stvarno umislio da će ih znati slomiti. No, priča je bila slaba i došla je svome kraju.

Ako se neiskusni Petrov ispočetka i nadao da će ga obasjati neka čudesna sreća, pa će se u povijest hrvatske politike plasirati kao veliki reformator, sada je očigledno da u taj sretan ishod više ne može vjerovati ni dečko od 16 godina, a nekmoli doktor, uvaženi gradonačelnik maloga mista, muž i otac, zdrav i prav.

I onda je jučer, tako izgleda, Petrov izveo predstavu za javnost, i to ovoga puta ne baš jako iskrenu. Pa vide i oni da sve to skupa neće ići, ali sada treba spašavati izglede Mosta na novim izborima, od jučer još vjerojatnijima negoli dan prije. I upravo tome su trebali poslužiti svi oni, mora se reći, bizarni prijedlozi za formiranje tripartitne vlasti koje je Petrov, s knedlom u grlu i buba mara kravatom oko vrata, kao za ozbiljno položio na stol pred svoje osupnute »partnere«. I time je totalno nadmašio samoga sebe budući da neki sličan nebulozni eksperiment još stvarno nikad i nigdje nije ni isplaniran, a kamoli oproban.

Može se samo sa zebnjom zamišljati kako bi u realnom životu funkcionirala ta država u kojoj bi stanovita nepolitička premijerska figura radila pola madata s prvim potpredsjednikom Vlade iz HDZ-a (Karamarkom), a onda pola madata s prvim potpredsjednikom Vlade iz SDP-a (Milanovićem), dok bi drugi potpredsjednik bio netko iz Mosta.

Stvarno treba bujna mašta da se vizualizira na koji bi se način usuglašavali rogovi u vreći iz triju stranaka, s pripadajućim koalicijama, oko podijele ključnih mjesta u ministarstvima po formuli trećina SDP-u, trećina HDZ-u, šestina Mostu i šestina »neovisnim stručnjacima«, to jest, ako baš ne želimo da se u tom procesu svi međusobno pokolju. Pa onda još to isto treba obaviti i u državnim institucijama, javnim tvrtkama, odborima, agencijama…

Došao bi i kraj mandata dok se dogovore tko će sjediti na kojoj poziciji. Ako bi se Karamarko izborio za ministarstvo obrane, Milanović bi sve svoje odmah izveo iz sabornice. Mostov direktor HEP-a isključio bi struju SDP-ovom ministarstvu obrazovanja kad bi čuo da pišu kurikulum zdravstvenog odgoja za osnovne škole. A kakvog bi tek bilo veselja kad bi za Bruxelles trebalo iznjedriti neki stav Hrvatske! Pa vadili bi noževe jedni na druge. Sve u svemu, gotova je ta partija preferansa u kojoj je Petrov pokušao biti treći igrač. Jučerašnja neslana šala u dvorani Istanbul signalizira da on to vrlo dobro zna.