Velike diskusije o tome kako su uspješne europske države pogriješile s migrantima, koje su se vodile i prije jezivog masakra u Parizu, nas u Hrvatskoj mogu podsjetiti na kardinalne pogreške koje su ovdašnja politička vodstva napravila s braniteljima.

Na tisuće i tisuće useljeničkih obitelji u velikoj su mjeri ostale strano tijelo u zemljama stare EU, premda su tamo stekle i punopravna državljanstva. Umjesto da ih se, kroz pametnije useljeničke politike, integrira u okvir novog miljea i ustavnih vrijednosti druge domovine, većina useljenika ostajala je neobrazovana, izolirana, prepuštena sama sebi i običajima koji su ih često i otjerali iz staroga kraja. To je kod tih skupina uvelike prouzročilo manjak samopouzdanja i ogorčenje koje stvara osjećaj da si odbačen i društveno nekoristan.

Angela Merkel napadnuta je 2010. sa svih strana zbog izjave da multikulturalni koncept nije uspio, ali to je, na žalost, istina. Ovakav kakav je bio, propao je.

Osim male margine migranata koji su se ipak uspjeli dobro školovati ili pokrenuti uspješne poslove i tako se ravnopravno uklopiti, za veliku većinu nije bilo druge nego se zakukuljiti u etničke enklave pod diktatom pravila koja su starosjediocima strana pa se onda s njima i ne miješaju.

U velikim europskim gradovima migranti stanuju u getima, ne razumiju jezik, djeca idu u loše škole, rade najslabije plaćene poslove, ako ga uopće imaju. Nije čudo da zato sami sebe mogu doživljavati kao nižu vrstu, te da najlabilniji od njih mogu postati lak plijen fundamentalizmima.

Ono što se isprva čini kao spas, a to su novčana pomoć, socijalni stanovi, »pravo« da se ne mijenjaš i ne prilagođavaš društvu te nešto radnih mjesta koje nitko drugi ne želi, s vremenom se za te ljude pretvara u prokletstvo. Vrijeme ide, a oni stoje u mjestu.

Sličnu sudbinu – da budu sa strane, bave se sobom i što manje smetaju – skrojili su braniteljima u Hrvatskoj politički dušebrižnici. Golema sredstva odvojilo je društvo za njihove stanove, penzije i druga ekskluzivna prava, a time je za njih, kakav paradoks, učinjeno sve pogrešno.

Jer ljude koji su proživjeli ratne strahote trebalo je vratiti u svijet rada, a ne ih umiroviti, umrtviti, gurnuti na periferiju, strpati ih u odvojene zgrade da svaki dan među sobom raspravljaju o prošlosti i o tome je li to ono za što su se borili te ih izručiti PTSP-u.

Mnogi branitelji to i sami vide, no podvala je bila isuviše zavodljiva. Pa nije li sličnost s migrantima očita? Ni tamo se ne može više mnogo učiniti, ali barem kad bi se shvatilo gdje je bila greška.