Negdje u bolje uređenom svijetu, javnost bi ostala zapanjena, uzbunile bi se državne institucije, a organi koji štite poredak upali bi u ured gradonačelnika Bandića i navalili prekapati po papirima od stoljeća sedmog. Sandra Švaljek ustvrdila je, naime, da je 90 posto zaposlenih u zagrebačkoj upravi dobilo posao – kako? Preko veze.

Kao bivša Bandićeva desna ruka, koja sada i sama želi fotelju zagrebačke gradonačelnice, gospođa Švaljek vjerojatno ima sasvim dobar uvid u situaciju u glavnom gradu, pri čemu treba dometnuti za nju nezgodnu epizodu s mužem koji se u jednom trenutku također našao među tih 90 posto uhljebljenih. Ali ovdje kod nas nema šoka i nevjerice i nitko neće ništa poduzeti. Ni sada, ni ikada. Čulo se Sandru Švaljek na HTV-u, odmahnulo se rukom, dohvatili smo još po jednu nedjeljnu štrudlu i nikome ništa. Kao da je rekla da voli ciklame ili da ujutro 15 minuta vježba tai chi pored otvorenog prozora. Građani Zagreba ostali su na njenu izjavu potpuno mirni i hladni kao špricer, iako ona podrazumijeva masovno političko i koruptivno zapošljavanje, upadanje u gradske službe i gradska poduzeća preko kumstava, rođačkih, prijateljskih, poslovnih i ljubavnih veza, odnosno, jedan kroz jedan, totalnu smrt zakonom proklamiranog sustava.

Plaću iz zagrebačkog proračuna prima oko 22.000 ljudi, pola od toga u Gradu, pola u Zagrebačkom holdingu. Ako je 90 posto od te 22 tisuće primljeno preko veze, ili 50 posto, a to ovdje nikome nije ni čudno ni zazorno, onda u ovoj državi možemo prestati razgovarati o bilo čemu osim o tome hoće li zima biti više vlažna ili više suha, jesmo li ove godine presolili onaj kiseli kupus u podrumu i kako je grozna ta mafija u Kalabriji.

A općenacionalni razlog zbog kojega na ovo nema ni čuđenja, ni zgražanja je taj da Zagreb u Hrvatskoj nije nikakva iznimka. Nama je to normala. Stranačke vlasti bore se za svoja lena kao da im se piše smrt ako ih izgube. Probaj se zaposliti u Zadru ako nisi HDZ-ov. U Rijeci ako nisi SDP-ov. U Istri ako nisi u IDS-u. U Metkoviću ako nisi mostaš. Pa ćeš vidjeti kako diše naša “demokratska” i “europska” Hrvatska i čemu služe javni natječaji osim da si tom stranicom zakona svi zajedno obrišemo ono što ovdje nije zgodno spominjati.

A kad se čovjek još sjeti da za državu u centralnoj i lokalnim vlastima, javnom sektoru, agencijama i državnim tvrtkama radi oko pola milijuna ljudi – od 1,2 miljuna ukupno zaposlenih – onda se stvarno samo mali Ivica može čuditi kako to da među hrvatskim strankama nema interesa da se skreše apsurdna brojka od 576 županija, općina i gradova. Pa jasno da nema, kad se na tom slatkom izvoru, iz koga lije javni novac, napajaju izborni pobjednici i osiguravaju sebi sigurne izborne glasove.

Željezni stisak politike, načelnika, gradonačelnika i politički postavljenih direktora drži pare i moć. A ta grabežna “kultura” već teče našim venama, kao doza otrova iz industrijske hrane, od koga se ne možeš spasiti ako sve ne pošalješ u vražju mater i nastaniš se u planini sa stadom alpskih koza. Oguglali. Strašno nam smeta južina i kad ne valja espresso u kafiću. Ali ovo više ne. Pa onda ti drvi o vrijednostima, redu i razvoju. Samo drvi, budalo jedna.