U novoj vladi HDZ-a i Mosta imat ćemo jednu ženu? Spominje se samo Nina Obuljen za kulturu. S njom i bez nje, stiže nam, čini se, najmuškija vlada u ovom mileniju. Plenkovićeva ekipa su muškarci, koja gospođa možda uđe tek za alibi. Žena je više u populaciji, žene su obrazovanije, u Banskim dvorima bi ih, prema toj razdiobi, trebalo uvijek sjediti bar devet. Pola. Ali vodstvo HDZ-a, među svojih 208.277 popisanih članova, ni sa svijećom ne nalazi žene sposobne za ministarska mjesta. Ni Mostu žene, kao ideja, također ne padaju na pamet.

U doba Karamarka, Vlada je imala tri ministrice. Milanović pet. Sanader pet pa četiri. Račan četiri. Čak i u poslijeratnoj Matešinoj vladi, kroz koju je, doduše, prošlo 45 ministara, četiri su bile žene.

Kod Plenkovića prijeti potop.

Toliko nipodaštavanja i prezira prema ženama u vrhu politike nije, međutim, ništa baš toliko čudno. A niti je slučajno. U Hrvatskoj se, kao ženski ideal društva, nameću žene iz OPG-ova koje rintaju od četiri ujutro, muzu krave, kuhaju pekmeze, prevrću sijeno, prave sireve, šmrkom peru štale i pletu džempere. U udžbenicima smo samo majke, dojilje i mljekarice. Većina žena priznala je u jednoj anketi da one ni doma ne donose odluke, to je privilegij muževa. Kirurginje i pilotkinje tretiraju se ovdje kao bizarnost, jer za žene je valjda prikladno samo da budu tete u jaslicama, učiteljice, čistačice i medicinske sestre.

Ženama se može dati na upravljanje kakav zavodić ili negdje neki lijevi odjel za nešto, ali energetika, financije, znanost, unutarnji poslovi, to je, naravno, uvijek za muškarce. Za žene su kremice, Glorija, horoskopi i pelene, a ne ozbiljne stvari kao što je, na primjer, Vlada. Kad ovdje i dobiju ministarski položaj, to su socijala, školstvo i ta razna drugorazredna i nemuška pitanja. U vrtićima je dogma da su roza, bebe i lonci za djevojčice, a plava, auti i roboti za dječake.

Arhitekticu Zrinku Paladino, koja ga je prozvala zbog one Horvatinčićeve nakarade na Cvjetnom placu, Bandić oslovljava kao »mladu damu« kojoj neće uzvratiti istom mjerom jer je »prijatelj s njenim mužem«. Predsjednica države više je u medijima zbog svojih, istina začudnih haljina, nego zbog posla koji joj je povjeren. Za Crkvu su žene »drugotne«, zna se tko su prvotni. Prema Vici Baterelu iz Opusa dei, uzrok pobačaja je »komotnost« ili to što žene, koje »uglavnom nisu svjesne što rade«, mužu »ne žele priznati da su trudne«. Skupine vjerskih fanatika ispred bolnica sačekuju trudnice koje su se odlučile za abortus, a budući predsjednik Sabora, liječnik Božo Petrov, smatra da je taj teror ekspresija slobode i sasvim OK. Uspješne žene uvijek se zapitkuje kako se, uz posao, uspijevaju brinuti za obitelj, muškarce nikad, jer oni, valjda, obitelj nemaju. Žene su izložene seksizmu i stereotipima, ili je svetica, ili kurva.

Donaldu Trumpu našli su snimku koja će ga, nadam se, koštati izbora. »Kada si zvijezda, sve možeš. Možeš joj prići i uhvatiti je za pičku«, »Krenuo sam na nju žestoko, kao na kuju«, i tome slično. Robert De Niro nazvao je Trumpa svinjom kakvu Amerika sigurno ne želi za predsjednika. Kod nas baš takve stvari s političarima nisu snimljene.

Ali, zapravo, koja je bitna razlika?