Nakon zašećerene uvodne faze širokih osmijeha i tapšanja, HDZ i Most ulaze u finale visokog napona na temu funkcija i pozicija. Konačno se moraju nagoditi u čiju torbu ide koje ministarstvo, fotelja predsjednika Sabora, potpredsjednička mjesta u Vladi. Gospodarstvo? Energetika? Nadzor nad javnim poduzećem i vladinim agencijama? Vuče se još taj prazni uvod o “načelima” programskih smjernica. Ali tjedni idu, rokovi pritišću. Tek sada počinje prava vatra. Na redu je ono što apatični narod posprdno naziva podjelom plijena. Nama ovo, vama ono.

Dan D je to, naravno da jest, budući da je evidentno kako sporazum HDZ-a i Mosta može ili biti potpisan, ili može propasti, isključivo na podjeli vlasti i kadrovskim apetitima. Obje strane kunu se do groba u Hrvatsku i fantom ispravnih “nacionalnih interesa”, ali baš nitko nije toliko lud da povjeruje kako su neki dalekosežni državni projekti ili korjenite reforme taj faktor rizika koji može amenovati ili srušiti pregovore. Taman posla.

O tome što se proteklih dana odvijalo iza zatvorenih vrata saznali smo, naime, skoro sve, ali nismo čuli ama baš ni slova o tome da su HDZ i Most žučno diskutirali o bilo čemu bitnome, porezima i preslagivanju administracije, obrazovanju, slamanju korupcije, bankama ili poljoprivredi. To znači da se slažu u svemu? Pa u čemu je onda problem da potpisa još nema? Ili je jednima i drugima sve to skupa važno kao trinaesto prase. Ovako ili onako, oko ključnih poteza koje planira nova vlada za četiri godine naših života nema nijednog sukoba između Plenkovića i Petrova. A upravo sada bi ih trebalo biti. Na megdanu su samo fotelje, utjecaj i koliko čega kome. Isključivo o križaljci podjele vlasti govore medijski izvori i spinovi s obje strane, jedino time jedni ucjenjuju druge. HDZ neće dati više od ovoga, Most neće pristati na manje od onoga. Ako HDZ ne bude htio prepustiti ovo, Most će se naplatiti tražeći ono. Pa da ih vidimo.

Ali zato su se svi čistunci i poštenjaci, od Jandrokovića pa nadalje, okomili na Milorada Pupovca kad je, izašavši s konzultacija kod predsjednice, izjavio da i za manjine mora biti mjesta u javnim poduzećima. Ma kako to da se otimačina za što veći komad vlasti smatra posve normalnom za sve, samo Srbi i drugi građani nehrvatske nacionalnosti ne smiju tražiti ništa u zamjenu za podršku Vladi? Pupovac, kao što znamo, nije ucjenjivao Plenkovića potpredsjedničkim mjestom u Banskim dvorima, a mogao je, jer manjine donose u HDZ-ovu koaliciju važnih osam mandata.

Kao najbrojnija manjinska zajednica, Srbi, uostalom, imaju zakonsko pravo na razmjerno sudjelovanje u zapošljavanju u državnom i javnom sektoru. To znači udio od četiri posto. Pa smiju li oni željeti i tražiti od nove vlasti, koja vabi njihove potpise, da se realizira njihov zakonski status, mrtvo slovo na papiru? Jesu li zato prefriganaci i trgovci koji se bore za privilegije i fotelje? Drugi nisu, oni da? Nakon Pupovčeva istupa, saznali smo da oko 80 sela u kojima žive Srbi dandanas nema struje, neka ni vode, a ni cestu. U nekim krajevima gdje su Srbi većina nema ni jednog zaposlenog činovnika srpske nacionalnosti. Smatraju li HDZ i Most da je to neki problem? A osim toga, baš su se pravi našli dijeliti lekcije.